Povodom Dana državnosti koji je 25. lipnja 2008 godine trebao biti obilježen svečanim mimohodom na Trgu bana Jelačića, a koliko je bio svečan svjedoče i fotografije objavljene reportaže na kojima je uz redom pošlihtane dužnosnike vidljiva tek nekolicina namjernih ili slučajnih promatrača, održana je i svečana sjednica Vlade, na kojoj su bili nazočni i predsjednici republike i Sabora, Stjepan Mesić i Luka Bebić. Nakon govora premijera koji je izlagao o hrvatskoj punoljetnosti i obvezama koje ona sa sobom nosi mikrofona se prihvatio predsjednik Mesić. No on je i ovu prigodu iz samo njemu znanih razloga iskoristio za raspirivanje vatre, odnosno podjela hrvatskoga društva na partizane i ustaše 60 godina nakon Drugoga svjetskoga rata.

Mesić ni ovoga puta nije rekao ni riječ o stvarima vezanima uz tu temu o kojima bi se danas još jedino trebalo pričati, a to su žrtve. Žrtve kako fašističkih, tako i komunističkih zločina, koje nikakav maskirani antifašizam ne može prikriti. No predsjednika ni ovoga puta žrtve nisu zanimale. Uostalom, za njega su zločini samo oni koji su se dogodili u Jasenovcu, Bleiburg preko njegovih usana ne prelazi često, a i kad ga se dotakne spominje ga na način da mu se što više ospori kvalifikacija zločina počinjenog nad hrvatskim narodom. U jednom od svojih mnogobrojnih "nadahnutih" monologa, uspio je čak zločine s Bleiburga usporediti s onima iz Domovinskoga rata, jer po njemu Bleiburg ne može obezvrijediti antifašizam, kao što ni zločini u ratu ne mogu obezvrijediti Domovinski rat! Kako je moguće usporediti planski krvoločni pokolj stotina tisuća ljudi i pojedinačne zločine iz devedesetih možda nikome nije jasno, ali nitko nije ni pitao, a Mesić je to naravno propustio pojasniti.

Ono čime se hrvatski predsjednik i prigodom Dana državnosti najviše pozabavio jesu ustaše. Ustašama i NDH kao valjda najvećem počinjenom zločinu u povijesti čovječanstva. Ono što ostaje nejasnim jest s kojim se demonima Mesić zapravo bori? Tko uopće u Hrvatskoj danas misli da je ustaški pokret u cjelini bio nešto pozitivno? Čemu forsiranje apstraktnih podjela osim ako one nemaju neki viši smisao i cilj. Ono za što se hrvatski "nacionalisti" danas zalažu nije protežiranje ustaštva, nego prestanak relativiziranja zločina i potrebu da se o svima govori jednako. Sve dok tako ne će biti, o nikakvoj pravdi i povijesnoj istini ne može biti ni govora.

Ono o čemu se ovdje zapravo radi jest nametanje povijesne krivnje koja u svakoj situaciji može dobro poslužiti da se narodu na određeni način stavi brnjica i kormilo okrene u poželjnom smjeru. Čak i kada je Domovinski rat u pitanju gdje se saveznici nalaze u Haagu. No, kakav je produkt te i takve politike najbolje su svojim ignoriranjem proslave na Trgu bana Jelačića pokazali hrvatski građani, dajući tim činom hrvatskoj političkoj eliti jasno do znanja da se određene stvari i manipulacije više ne će opraštati. Hoće li ova poruka ili ne će na one kojima je upućena imati i utjecaja, ostaje za vidjeti. Čisto sumnjamo.

M.M.B.

{mxc}