Vladimir Zagorec koji u Austriji čeka odluku o izručenju Hrvatskoj, svoje je optužbe, iznesene na račun navodnih političkih ucjena predsjednika Mesića i njegovih najbližih suradnika ponovio i u razgovoru za austrijski list «Die Presse». Tako danas i u EU mogu čitati o manevrima predsjednikova kruga počinjenim navodno u namjeri da se dokopaju , kako Zagorec tvrdi nepostojećih dokumenata koji bi inkriminirali tadašnji najuži državni vrh, posebice pokojne Tuđmana i Šuška. Njegove su riječi, kako su uostalom nedavno prenijeli i neki hrvatski mediji, potvrdile i snimke austrijskih tajnih službi, iz kojih je vidljivo kako se Zagorcu za spomenutu uslugu nudi takozvani «deal» s hrvatskim državnim odvjetništvom. Ostavimo li po strani Zagorca i optužbe zbog kojih ga država kazneno goni i utemeljenost kojih će se tek utvrditi na sudu, ono što upada u oči jest očita opterećenost, moglo bi se reći opsjednutost dijela današnje hrvatske političke elite politikom koja je devedesetih godina prošloga stoljeća stvorila samostalnu državu i izborila slobodu.

Koliko je dijelu njih i dan danas mrska pomisao na to vrijeme pokazuju i potezi očajnika, odnosno nespretni pokušaji da se i pod cijenu kršenja zakona i rušenja vlastitog političkog i moralnog kredibiliteta na sve moguće načine što više ocrni ime prvoga hrvatskog predsjednika. Kampanja je to, koja se na perfidan i mora se priznati suptilan, ali i jednako toliko agresivan način vodi posebice od 2000. godine i koja je na žalost u dijelu hrvatske javnosti već i postigla određene učinke. S druge se strane uporno, valjda kao nekakva adekvatna protuteža, na mala vrata pokušava amnestirati lik i djelo Josipa Broza Tita, kako bi se dodatno potvrdila teorija o bratstvu i jedinstvu ovdašnjih susjednih zemalja, kao o jedinom mogućem načinu funkcioniranja, a koji bi bio objeručke prihvaćen i od strane Europe kojoj i onako i ovako ideja o raspadu bivše jugoslavije nije bila nimalo privlačna.

No, iako moćna ta ista politička elita u svojim nastojanjima kontinuirano nailazi na probleme koje nije lako eliminirati. Jer potrebno je još puno više mudrosti, manipulacije i sposobnosti da bi se omogućilo modificiranje povijesne istine, posebice ako je ona dijametralno suprotna onome što se hrvatskoj javnosti danas na sve moguće načine pokušava uvaljati. Tako svako toliko u javnost ipak procure informacije ili bolje rečeno činjenice o prošlosti «velikog vođe» Josipa Broza, koje ga pred ljudima i poviješću ipak prikazuju onakvim kakav je on zaista i bio. Dakle, ne samo kao prefriganog diplomata sa cigarom u ruci i dobrim apetitom, već i kao krvoločnog proračunatog masovnog ubojicu i ratnog zločinca, odgovornog između ostaloga i za pokolj stotina tisuća Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata.

Naši nas, kako nas hrvatska politička elita danas voli uvjeravati, europski susjedi Srbi svako toliko podsjete na činjenicu kako se njihova politika prema Hrvatskoj vrlo malo ili gotovo ništa od početka devedesetih godina promijenila nije. I tu sve priče i bajke o tome kako su se uz mudriju politiku sukobi i Domovinski rat mogli i izbjeći. Svjedoci onoga vremena vrlo dobro znaju koliko je to daleko od istine i koliko je i u današnje vrijeme koje je miljama daleko od stanja kakvo je bilo tada, zapravo malo potrebno da iskre ponovno planu. I zato je hrvatski narod zaslužio istinu, kao i vodstvo koje mu ne će svojim prikrivenim ambicijama uporno pokušavati prodati dobro za zlo, crno za bijelo. Svaka politika građena na lažima i obmanama, kako nas uostalom i povijest uči, na kraju biva razotkrivena. Nadajmo se samo da nas ova današnja ne će obmanjivati još godinama.

M.M.B.

{mxc}