Vladimir Gojanović, prvi Hrvat koji je dao iskaz kao svjedok optužbe na suđenju generalima u Haagu i predsjednik Udruge razvojačenih branitelja, gostovao je u emisiji "Nedjeljom u 2" kako bi ispričao zašto je išao u Haag, kakav je bio njegov ratni put te je li njegovo svjedočenje bilo uvjerljivo.Gojanović je izjavio kako se na svjedočenje o akciji "Oluja" odlučio iz patriotskih osjećaja. "Apsolutno sam savjesni domoljub, a ako se to nekome ne sviđa to znači da taj ima nečistu savjest", odgovorio je Gojanović o svojim motivima. Zaustavimo se na trenutak i razmislimo. Nakon ovakvih rečenica, postavlja se pitanje je li Gojanović, čiji su iskazi ionako od strane obrane generala u Haagu učinjeni nevjerodostojnima, zaista toliko naivan pa ne shvaća koliko je tužiteljstvu trebao jedan ovakav «svjedok» iz Hrvatske ili naprotiv, uopće o naivnosti ne može biti ni govora.

A ako je tako, tada bi se u pozadini priče mogli nalaziti motivi koji Gojanoviću nikako ne daju za pravo lamentirati o ničijoj nečistoj savijesti. No, Gojanović se nije zaustavio samo na odlasku u Haag. Izgleda da je njegova misija puno značajnija, jer u nedjeljnoj je emisiji HRT-a nastavio iznositi svoja «uvjerenja», ali na još gori i eksplicitniji način, kazavši da je za počinjene zločine izravno odgovoran tadašnji državni vrh, a da je Oluja sramota hrvatskog naroda. Ovakve, potpuno radikalizirane navode posebno je teško komentirati, a da se pritom ostane u potpunosti objektivan, hladne glave i kulturnog rječnika. Jer izjave poput ovih vrlo jasno upućuju koja je krajnja intencija i koja politika iza njih stoji.

A to je ujedno i najžalosniji dio čitave priče, jer to je ista ona politika koja u Hrvatskoj žari i pali posljednjih osam godina, s ciljem potiskivanja svega što ima nacionalni predznak i stvaranjem slike o Domovinskom ratu i ljudima koji su se u njemu borili kao o nečem ružnom, strašnom, nečem čega se možemo jedino stidjeti, a onda, zbog svega toga i još milijun razloga kojima je hrvatskom narodu kroz minula desetljeća neopravdano nametnut teret povijesne krivnje, valjda i sretni sa svakom mrvicom što nam padne s europskog stola. Postavlja se samo pitanje nije li u svojim nadahnutim razmišljanjima, o primjerice činjenici kako je Tuđman htio očistiti Hrvatsku od Srba, Gojanović mogao bar pokušati biti malo originalniji i odmaknuti se od već dobro poznatih eseja koje već godinama na tu temu iznosi predsjednik Mesić. Gojanović se vjerojatno poveo za Mesićevom vrstom nacionalizma i domoljublja, koje je pod tim nazivom prihvatljivo samo njemu i njegovim istomišljenicima, a svi ga ostali, uvjetno rečeno normalni Hrvati zovu potpuno drugačije.

Takav je domoljub Gojanović, ali i još mnogi koji će nakon njega dolaziti iz istih «viših» ciljeva. Moralna je to sitnež koja bi za Judine škude prodala i vlastitu mater, a kamoli ne državu. No oni koji ih za njihove velevažne zadaće obučavaju, ipak bi trebali voditi više računa o tome koga šalju, jer teško da će «veliki» borac, koji se usput budi rečeno nekako baš ne može sjetiti imena vlastitog zapovjednika, suboraca, niti pravaca kretanja svoje jedinice, ikoga uspjeti uvjeriti kako je s druge strane upoznat s važnim planovima samog tadašnjeg državnog vrha. Priča je sama po sebi toliko nesuvisla i besmislena, da se njome možda ne bi trebalo ni zamarati, kad ne bi postojali oni kojima će i ovakvi svjedoci biti dovoljno vjerodostojni. A to već manje liči na pošteno pravosuđe, a više na borbu s vjetrenjačama.

M.M.B.

{mxc}