Hrvatska ponovno stavljena na čekanje

Nastavak: Dakle zavedena pa ostavljena, ali zavedena od svoje elite unutar koje se raspoznaju dvije struje: jedna kramarska bez kralježnice i političke hrabrosti, ta je pored kuće Joška Jorasa napravila rampu sa ključem i dozvolila Jokici da ima privatni prijelaz. Druga je partizansko-čet ničko-orjunaška koju vodi arheokomunistič ka, reklo bi se boljševička gamadurija,a koja je izglasala zakon o zabrani jednih obilježja, a dozvolila druga još krvavija obilježja u Hrvatskoj. Prva nema hrabrosti, a drugoj su svi preči od Hrvatske. Nije mi žao za odvratnu Europu, neka ide dođavola, žao mi je naše mladosti koja je izginula u ratu i naših generala i vitezova koji čame po europskim kazamatima.

Hrvatska će ući u EU kao onaj dolje Kafkin čovjek sa sela «u Zakon». Zapravo će «do smrti» sjedjeti pred vratima EU, a ući ne će nikada. I onaj pred vratima mnogo podsjeća na Sanadera.

Međutim, ako (kada!) se sklopi neka nova Jugoslavija i «Hrvatska» prije toga uđe u neku asocijaciju sa Srbijom, proces koji je upravo u tijeku, odmah će takva «tvorevina» ući u EU.
Samo, jedna sitnica, što tada ne će biti Hrvatske, ako je i danas uopće ima, niti će biti Hrvata.
Samo se čekaju presude u Haagu kako bi se demontiralo ovo malo preostale državnosti.
A kada počnu procesi u vezi Drugog svjetskog rata, na to se ne usudim ni pomisliti.

Franz Kafka
Pred zakonom

Pred zakonom stoji vratar. Ovom vrataru dolazi čovjek sa sela i moli ga da ga pusti u zakon. Ali vratar mu veli da mu sada ne može dopustiti ući. Čovjek premišlja, a potom ga upita hoće li, dakle, poslije smjeti ući. «Možda», veli vratar, «ali sada ne». Budući da su vrata što vode do zakona kao uvijek otvorena, a vratar stao u stranu, čovjek se sagne da kroz vrata pogleda u unutrašnjost. Kada vratar to opazi, smije se i veli:»Ako te to toliko mami, a ti pokušaj otići onamo i protiv moje zabrane. Ali upamti: ja sam moćan. A ja sam samo posljednji po činu. No ispred svake dvorane stoji po deset vratara, jedan moćniji od drugoga. Već sam pogled na trećega čak ni ja ne mogu izdržati». Takve poteškoće čovjek sa sela nije očekivao; ta zakon, kažu, morao bi svakom i svagda biti pristupačan, pomisli, ali kada malko pozornije pogleda vratara u bundi, njegov šiljasti nos, dugu, prorijetku, crnu tatarsku bradu, odliči ipak radije pričekati dok mu ne dopusti ući. Vratar mu daje klupicu te mu naredi da sjedne s jedne strane vrata. Sjedeći ondje, provodi dane i godine. Poduzima mnogo pokušaja da uđe, dosađujući vrataru svojim molbama. Vratar ga često saslušava, ispituje ga o njegovoj domovini i još o mnogo čemu drugom, no to su ravnodušna pitanja kakva postavljaju velika gospoda, a najpolije uvijek veli da ga još ne može pripustiti. Čovjek koji se izdašno bio pripremio za put, upotrebljava sve, ma kako skupocjeno bilo, ne bi li tako podmitio vratara. Ovaj, doduše, sve prima, ali pri tom kaže:»Ja to uzimam samo zato da ne bi rekao da si štogod propustio». Za tih mnogih godina, taj čovjek gotovo netremice promatra vratara. Zaboravlja na druge vratare, a ovaj ovdje, čini mu se, jedina je prepreka za ulazak u zakon. Proklinje svoj nesretni udes, prvih godina bezobzirno i u sav glas, poslije, kada ostari, samo još gunđa u bradu. Postaje djetinjast, i jer je dugogodišnjim promatranjem vratara upoznao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, moli njih da mu pomognu skloniti vratara. Najposlije mu oslabi vid, i on ne zna postaje li doista sve mračnije oko njega, ili ga samo oči varaju. Ali ipak, sada razabire u mraku neki sjaj što neugasivo izbija kroz vrata zakona. Potom su mu dani izbrojani. Pred samu smrt, u glavi mu se sva iskustva tih dugih godina slože u jedno pitanje, koje dosada još nije postavio vrataru. Rukom mu dade znak da se približi, jer nije više mogao uspraviti tijelo što mu je bivalo sve ukočenije. Vratar se mora sagnuti duboko k njemu, jer razlika u visini se uvelike promijenila na štetu toga čovjeka. «A što bi sada još htio znati?» upita vratar, «ti si nezasitan.» «Ta svi streme k zakonu», reče čovjek, «pa kako onda da za tih mnogih godina nitko osim mene nije tražio da uđe?» Vratar shvati da je čovjek već na izdisaju, i da bi dopro do njegova sluha koji se već gubio, izdere se na nj:»Ovdje nitko drugi nije mogao biti pripušten, jer ovaj ulaz bijaše za tebe određen. A sada idem da ga zatvorim.»