Srpska uvrijeđenost i hrvatske ulizice

U emisiji «Otvoreno», emitiranoj u ponedjeljak navečer na HRT-u, atmosfera je bila napetija nego inače. Tema, sama po sebi vrlo aktualna zadnjih nekoliko dana – provokacijske izjave srpskog ministra vanjskih poslova Jeremića i premijera Republike Srpske Milorada Dodika o etničkom čišćenju koje je Hrvatska prema njihovim navodima devedesetih provela nad srpskim narodom. Odabir gostiju u emisiji nimalo iznenađujući, bili su tu gospoda Pupovac, Puhovski, Picula, Radin i gospođa Kosor kao predstavnica Vlade, koja tijekom programa i nije baš nešto pretjerano došla do izražaja, a čini se kako joj to nije bila niti namjera. No, uz samu voditeljicu, gospođu Dijanu Čuljak Šelebaj, koja je uobičajeno iritirala kako neadekvatnom pripremljenošću, tako i ulizivačkim stavom prema pojedinim gostima, ovoga puta prema Miloradu Pupovcu.

No, čak je i novinarkin uobičajeni neprofesionalizam ovoga puta ostao nekako nezamjetljiv uz pretenciozni, pompozni amaterski teatar u gostima koji je demonstrirao predstavnik srpske manjine u Hrvatskoj. Na svojoj je stolici sjedio s izrazom tolike količine ljutnje, jada, frustracije i nadasve povrijeđenosti, da se u pojedinim trenutcima zaista činilo kako će mu svakoga časa biti potrebno ukazivanje medicinske pomoći. Pogledom je ispaćenog pravednika ljutito promatrao i slušao svoje sugovornike kao da samo čeka na njihov eventualni «lapsus linguae», kako bi čitav njegov stav mučenika, koji je valjda u tom trenutku trebao reprezentirati čitav srpski narod u Hrvatskoj postao još vjerodostojniji. Prvi je na red došao Žarko Puhovski koji se usudio izreći nešto što Pupovcu nikako nije odgovaralo, odnosno spomenuo je Dodikove izjave, ali nije pripomenuo kako su one dane izvan same zgrade u kojoj je održana skupština Srpskog narodnog vijeća.

Pupovac mu je replicirao s toliko žestine i gorljivosti, da je čovjek u tim trenucima mogao imati osjećaj kako će se Puhovski svakoga trenutka rasplakati, jer on uostalom od gospodina Pupovca na takvu retoriku nije naviknut, njihovi su međusobni odnosi uobičajeno besprijekorni. No, jučer Puhovski nije bio Pupovčev miljenik i što se Milorad više žestio, to je on više uvlačio glavu među ramena, uspjevši samo nekoliko puta izreći, ali Milorade....no Milorad jučer nije bio raspoložen za nikog, pa tako ni za Žarka, koji je poslušno nastavio šutjeti do kraja emisije. Picula nije rekao ništa novo i inovativno, no to se od njega, jednako kao i od gospođe Kosor nije ni očekivalo. No, zato je predstavnik talijanske manjine Furio Radin iskoristio svojih pet minuta i uz uvrijeđenu princezu Pupovca postao glavnom zvijezdom emisije, nezaustavljivo lamentirajući o tome kako ovaj konkretni incident, odnosno navodna medijska hajka koja ovih dana navodno traje(?) prema srpskim političarima, ali i narodu(?) zapravo jasno pokazuje u kakvom oni netolerantnom društvu zapravo žive i što moraju podnositi.

Gospodin mu je Pupovac za to vrijeme, i dalje s patničkim izrazom lica tu i tamo povlađivao kimnuvši glavom u znak odobravanja. I tako dalje, i tako dalje...Od svega izrečenog nejasnim je ostalo samo od koga to Milorad Pupovac sebe i svoj narod zapravo brani? Od medija koji su prenijeli spomenute sporne izjave ili od vlastitih sunarodnjaka i njihovih krvožednih i huškačkih ispada. Zaista se teško može dokučiti na koga je on bio više ljut. Jer, ako po strani ostavimo Dodika i činjenicu što je on na skupštini SNV-a uopće radio, postavlja se pitanje nije li onda bar Vuk Jeremić simbol «proeuropske» politike koju Pupovac zagovara, kojom se hvali i koju podmeće pod nos «nekim hrvatskim strankama» koje bi po njemu voljele da su u Srbiji pobijedili radikali. Uz ovakve «demokrate», što će im radikali uopće? Nadalje, Pupovac se nije mogao načuditi zašto se izjave Jeremića i Dodika poistovjećuju s politikom koju on osobno provodi u RH. A mi postavljamo protupitanje, zašto se on od tih i takvih ispada nije oštro ogradio ne samo sada, nego i u svim dosadašnjim incidentima, kojih je bilo i previše, ako ništa drugo, svake godine oko Dana domovinske zahvalnosti.

To je doba godine u kojem si naime Pupovac uvijek uzme za pravo podsjetiti na zločinački izgon Srba iz Krajine, a što je to nego Jeremićeve riječi umotane u celofan odmjerenosti koja je inače Pupovčev zaštitni znak. Ako njega i njegove sunarodnjake u Hrvatskoj toliko interesira dobrobit države u kojoj žive, čemu sve one ponekad manje, a ponekad više uvijene prijetnje i ucjene kako će, primjerice, hrvatsko priznanje Kosova ugroziti ionako poljuljane hrvatsko-srpske odnose. Zašto se prilika za političke ucjene i jačanje vlastitih pozicija u ovoj državi od strane predstavnika srpske manjine u RH baš nikada ne propušta? Na temelju čega bi se onda danas trebalo misliti kako Srbi u Hrvatskoj uopće ne dijele mišljenje srpskog ministra ili premijera RS, bile one izrečene u zgradi, na stepenicama ili iza granice, ako se od takvih stavova baš nikada nisu javno distancirali, naprotiv, koristili su svaku priliku da ih na ovaj ili onaj način potenciraju.

Na kraju krajeva, ponavljamo pitanje s početka priče, od čega se brane kad ih u ovoj državi sigurno nitko ne napada niti ih napadati ne će? Odgovor je jednostavan, srpska je politika u Hrvatskoj u ovom trenutku u diplomatskom smislu na žalost toliko nadmoćna hrvatskoj, da je u stanju i vlastite ekscese okrenuti u svoju korist i od provokatora preko noći postati žrtvom. A hrvatska im politička elita potpomognuta medijima to kontinuirano dopušta, sve dok kazaljka ponovno ne ode u crveno. Kao da nas bliska prošlost baš ničemu naučila nije.

M.M.B.