Objektivna neobjektivnost

U nedjeljnoj emisiji u kojoj je novinar HTV-a Aleksandar Stanković ugostio redatelja Jakova Sedlara povodom premijere njegova dokumentarnoga filma «Tuđman», za koji je scenarij napisao predsjednik Hrvatskoga kulturnog vijeća Hrvoje Hitrec, ponovno je pokazana sva ona «objektivna neobjektivnost», koju «hrvatski» novinari i urednici već godinama sustavno demonstriraju kada je u pitanju bilo što vezano uz prvog hrvatskog predsjednika ili ne daj Bože samom spomenu nacionalnoga na onome što bi trebao biti nacionalni medij. Tako se Stanković svim silama potrudio opravdati svoju ulogu «naprednog, liberalnog» mladog urednika, koji sjedi nasuprot režisera jednog propalog i ozloglašenog režima. Branio je svoje teze i opovrgavao Sedlarove s toliko ustrajnosti, da bi se čovjek gledajući emisiju zapravo mogao zapitati da li je Sedlar gostovao u zagrebačkom ili možda beogradskom studiju u kojem ga, vjerujemo, radi njegove «sulude» ideje da napravi dokumentarac o Franji Tuđmanu ne bi ništa više ni žešće napadali, ako ne i manje.

Posebice se to odnosi na u filmu izražene stavove kako je za vrijeme rata 90% ovdašnjih Srba bilo spremno napasti svoje susjede, te kako su Srbi godinama sustavno naseljavani diljem Hrvatske kao dio dugoročnog plana. Iako je Sedlar više puta naglasio kako je Franjo Tuđman bio osoba od vrlina i mana i kako njegova inspiracija nije samo on, nego hrvatska država u kojoj se sve što je hrvatsko danas potpuno prešućuje ili ignorira, u svojem je izlaganju izrekao i tvrdnju s kojom se teško složiti. Naime, kazao je kako su za izdaju Hrvatske odgovorni kako oni na vlasti, tako i oni koji su je birali. Mišljenje je to koje ne drži vodu, pogotovo ako se u obzir uzmu slijedeće činjenice. Prvo, proglašavati čitav narod izdajničkim zato što u određenom trenutku bira određene ljude potpuni je nonsens.

Drugo, narod je u svojim manevrima ograničen onim što se na toj istoj političkoj sceni i nudi, a to najbolje dokazuju protekli parlamentarni izbori. Treće, mnogo je političkih opcija izborilo vlast na određenim obećanjima i stavovima, koji su se nakon izbora radikalno promijenili, javno i tajno. Prisjetimo se samo zaokreta politike HDZ-a nakon pretprošlih izbora i prelaska na provođenje akcijskog plana. Dakle, pogrešno je i neumjesno davati generalizirajuće ocijene i kvalifikacije o čitavom narodu kao uzroku problema koji nije nastao preko noći, odnosno samo kao posljedica jednog uzroka. To samo amnestira one stvarno odgovorne, čija se imena i politika znaju. Problemi kolektivne amnezije svega što se događalo devedesetih godina nastupili su nakon 2000. godine, povratkom na vlast Ivice Račana, čija je politika Haaškome sudu ustupila nadležnost za oslobodilačke akcije Bljesak i Oluju. Amnezija je onda fatalno produbljena ulogom koju je u Haagu odigrao još uvijek aktualni predsjednik Mesić, uz svesrdnu pomoć tada već potpuno "očišćenih" medija.

U to vrijeme, Sanader se kao predvodnik «novih snaga» koje su demonstracijama i vezanjem lancima dokazivali svoje stavove i domoljublje, pojavio kao novi vođa hrvatskog naroda. No, vlast je promjenila njegovo lice i politiku gotovo za 180 stupnjeva i umjesto plana za očuvanje nacionalnih interesa ili onoga što je od njih ostalo, dogodio se njegov famozni «Akcijski plan» i uhićenje generala Gotovine u kojeg se prije toga kleo. Najnoviji izbori pokazali su samo da je narod birao po principu – od dva zla mnaje. Toliko o narodu i njegovoj moći, toliko o vođama koji se danas ne smiju ni spomenuti, toliko o novinarima u službi politike, toliko o politici koja nas je dovela tu gdje smo danas.

M.M.B.