Tragika jedne politike

Mile Gotovina, otac generala Ante Gotovine, preminuo je u četvrtak rano ujutro u svojoj kući u Pakoštanima od infarkta u 76. godini života. Zdravstveno stanje Mile Gotovine narušilo se prije sedam godina kada se počelo nepravedno optuživati Antu Gotovinu, a prvi srčani udar dobio je nakon optužnice protiv sina. Ante Gotovina ne će doći na pokop svog oca u Pakoštane. Iako je Sudsko vijeće Haškog suda bilo spremno da generala pusti na pokop, Gotovina se Vijeću zahvalio, te rekao da će odustati od korištenja te mogućnosti jer ne želi narušiti dignitet očeva pokopa. General Gotovina očito je procijenio da bi mnogi njegovu pristutnost na pokopu iskoristili kao mogućnost da ga vide, te bi time bio narušen dignitet pokopa. Misao o narušavanju digniteta odnosi se prvenstveno na novinare, paparazze, kvazi političare, a možda i provokatore sa zadatkom. Naime Gotovini bi bilo zabranjeno komunicirati s medijima, davati ikakve komentare, fotografirati se a to se ipak najvjerojatnije ne bi moglo izbjeći te bi kasnije on sam bio optužen za "nepridržavanje propisa".

Da bi u cijeloj priči pokojnik vjerojatno bio manje važan ne treba ni spominjati i to je taj "dignitet" koji nedolaskom na pokop ne će biti narušen. Da je tražio i dobio dozvolu za sprovod, Gotovina bi vjerojatno bio dovezen specijalnim zrakoplovom u Zadarsku zračnu luku, omogućilo bi mu se samo da prisustvuje pogrebu, bez ikakvih kontakata sa sumještanima i rodbinom. To bi zahtijevalo angažiranje velikog broja policajaca, smatraju stručnjaci za sigurnost. Stručnjaci su također rekli da bi osiguranje pokopa uz prisutnost Ante Gotovine za policiju bila izuzetno rizična operacija, koja bi se po svojoj složenosti mogla mjeriti u nekim dijelovima s osiguranjem nedavnog posjeta američkog predsjednika Georgea Busha. Čitava ova situacija najbolji je pokazatelj koliko je tragična politika koja je u posljednjih skoro desetak godina dopustila nedopustivo – apsolutno obezvrijeđenje Domovinskoga rata i svih ljudi koji su se u njemu borili, uključujući i one najzaslužnije, ljude koji su istinski nacionalni junaci poput generala Gotovine.

No oni su danas progonjeni kao divlje zvijeri i zatvoreni u mraku svojih ćelija, dok neki drugi i «zaslužniji» haraju hrvatskom politikom, vojskom, gospodarstvom i medijima. Nepravda je to koju nikakva «jamstva» Vlade ne mogu i ne će ispraviti, a i sramota naroda koji je dopustio da se njegove junake pribije na križ srama. Pitaju li se hrvatski politički dužnosnici koliko je njihovo žrtvovanje nevinih ljudi radi «viših» ciljeva opravdano i kako mogu živjeti sa činjenicom da su hrvatski junaci, a time posredno i hrvatski narod poniženi i optuženi pred čitavim svijetom, odvojeni od vlastite djece i obitelji? Da li bi itko od njih smogao snage i hrabrosti kročiti među ljude u toj sprovodnoj povorci ili su svjesni da među istinskim domoljubima oni kao takvi nemaju što tražiti. Jednako su oni svjesni, koliko ih na žalost za to nije ni briga.

M.M.B.