Iako su hrvatski mediji pozivajući se na neke ankete najavljivali moguću pobjedu radikala u Srbiji, to se nije dogodilo. Štoviše, koalicija ZES na čelu s Borisom Tadićem s osvojenih 38 posto glasova i 103 mandata pobijedila je Srpsku radikalnu stranku koja je osvojila 29,1 posto glasova i oko 77 mandata u Skupštini Srbije. Slijedi Koštuničina i Ilićeva koalicija DSS-NS s 11,3 posto glasova i oko 30 mjesta u srbijanskom parlamentu. U Srbiji se tako barem što se raspodjele glasova birača tiče ništa i nije puno promijenilo u odnosu na parlamentarne izbore 2003. godine. Jedine primjetnije razlike mogu se uočiti upravo u tome što su spomenuti radikali dobili 2% više, a Koštuničina DSS nešto manje glasova nego tada. Pomalo je možda tek iznenađujuće dobar prolaz bivšeg Miloševićevog SPS u čijoj se koaliciji nalazi «Jedinstvena Srbija Dragana Markovića – Palme» i «Partija ujedinjenih umirovljenika Srbije». Oni su osvojili 7,8 posto glasova i 20 mjesta u Skupštini, što im otvara i perspektivu za pregovore s Tadićem oko sastavljanja Vlade. Dakle, u Srbiji se može prije govoriti o statusu quo, nego o velikim promjenama.

Tadić je osvojio relativnu većinu, no sve su kombinacije, barem ako je suditi prema izjavama Nikolića još su uvijek otvorene. Pisali smo na portalu [Zapadnobalkanske integracije i milijun srpskih žrtava u Jasenovcu] koji su to razlozi zbog kojih bi na rezultate srbijanskih izbora trebali gledati vrlo obazrivo u Hrvatskoj u slučaju pobjede inteligentnoga političara hladne glave, ali izrazito ambicioznih ciljeva, kao što je Tadić. Tadićeva «demokratska» politika može biti potencijalno jednako opasna po hrvatske nacionalne interese kao i Koštuničina. Naime, motivi koji su skriveni ispod površine Tadićeve «pomirljive» srbijanske retorike moglo bi lako biti ono što smo cijelo vrijeme gledali za vrijeme jugoslavenske povijesti, tijekom koje se prijateljstvo i zajedništvo Srba i Hrvata svodilo na dominaciju i ekspanziju ovih prvih naspram ovih drugih. Strah je to veći, budući da će nas zasigurno mnogi hrvatski političari bez ikakve kritičnosti pokušati uvjeriti u suprotno. 

Primjerice, nije trebalo čekati ni 24 sata od zatvaranja birališta u Srbiji a da iz Hrvatske krenu razdragani telegrami s čestitkama. Najbrži, čini se, bio je Zoran Milanović, novi-stari predsjednik SDP-a. Milanović već sada zna kako je Srbija izabrala europski put, i kako ona ne će biti više talac prošlosti: «"Čestitam građanima Srbije koji su jasno pokazali kojim putem Srbija mora ići, europskim putem. Europska Srbija jamac je boljeg života i budućnosti Srbije kao moderne demokratske države i dobrog susjeda u regiji koja više nikada neće biti talac prošlosti." Zašto bi Srbija uopće bila talac prošlosti, ostaje pitanje, kada iz te prošlosti baš ništa nije trebala naučiti. Sve što je Srbija učinila u ratovima 90-tih amnestirano je. Dobila se Republika Srpska, a izgubilo se tako i tako izgubljeno Kosovo.

To što će Srbija s Tadićem lakše i brže uključiti u europske i regionalne integracije ne znači da se išta promijenilo suštinski u Srbiji. Štoviše, to po svoj prilici znači tek da će razmjerno lako stići Hrvatsku koja je, za razliku od Srbije, još uvijek talac svoje prošlosti sve dok joj se sudi zbog dva zajednička zločinačka pothvata. Onog u Hrvatskoj i onog u Bosni i Hercegovini, što neki izgleda rado zaboravljaju.

Tadićevoj Srbiji ne će zasigurno nedostajati suradnika, u Hrvatskoj, u regiji, kao i u europskim okvirima. O Hrvatskoj smo već nešto rekli. Osvrnimo se još kratko na Sloveniju i EU. Slovenija je kao članica EU u posljednje vrijeme vodila vanjsku politiku odmaka od Hrvatske, uz istovremeno približavanje i poboljšanje suradnje s Beogradom, nastojeći svim silama što više otvoriti Srbiji vrata Europske unije. Pobjeda Tadića zasigurno će pritom prikazati u Sloveniji i kao velika potvrda uspješnosti vlastite politike u tom smislu. Na sastancima na europskoj razini Slovenija je isticala kako je popuštanje Beogradu nužno kako bi ga se privuklo na europski put. Ova politika sada će zasigurno dobiti novi zamah, a nije teško pogoditi na čiju će štetu Europa nagrađivati «demokratsku» Srbiju. Sigurno ne na svoju.

M.M.B. i M.M.

{mxc}