Mesićev odlazak u ropotarnicu povijesti

Mediji ovih dana naveliko pišu o ponovnom rastu tenzija na relaciji Banski dvori – Pantovčak. Nakon kratkotrajnoga "primirja" koje je bilo aktualno tijekom razdoblja u kojem je Hrvatsku posjetio američki predsjednik i u kojem joj je uručena pozivnica za NATO, ubrzo je ponovno uslijedilo otvoreno razilaženje u mišljenjima i stavovima Sanadera i Mesića, koje uostalom nikoga i ne bi trebalo previše začuditi. Iako nam se od politike Ive Sanadera u više navrata do sada podigla kosa na glavi, kada govorimo o Mesiću i njegovim "uspjesima" u odrađena dva predsjednička mandata, pohvalne se riječi zaista teško nalaze. Čovjek koji je svoj put do predsjedničke fotelje zacementirao politikom antituđmanizma, u ovih je nekoliko godina učinio upravo ono, a i puno više, za što je upravo prozivao i proziva prvoga hrvatskog predsjednika.

Kao jedan od najboljih primjera što se tiče samoga smjera i tendencija Mesićeve politike, možemo istaknuti samo ovaj posljednji slučaj vezan uz Jasenovac i napade koji su iz njega upućeni na račun Katoličke crkve u Hrvatskoj. Naime Mesić je žustro ustao u obranu kontroverznih stavova Ivana Fumića koji je prozvao Crkvu za sudjelovanje u ustaškim zločinima i preferiranje Bleiburga u odnosu na Jasenovac, istaknuvši između ostalog kako je na Bleiburgu ubijeno svega nekoliko ljudi, te da “Ni jedan od ubijenih u Jasenovcu od 80 i nekoliko tisuća nije bio kriv ni za jednu žrtvu na Bleiburgu. A na Bleiburgu su bili i oni koji su bili krivi za mnoge smrti u Jasenovcu."

Ako povučemo paralelu između politike Franje Tuđmana i Stjepana Mesića u samo tom jednom jedinom segmentu, lako dolazimo do zaključka kako je prvi vodio mudru politiku pomirbe duhova prošlosti, nazivajući i jedne i druge zločine njihovim pravim imenom, dok se drugi svojski potrudio ponovno aktualizirati podjele u narodu i u tome, na žalost u većem dijelu i uspio. Ako odemo korak dalje i pogledamo koji su to Mesićevi potezi obilježili njegovo predsjednikovanje Hrvatskom, pohvale na žalost ponovno izostaju. Prvi potez koji ga je u tom smislu najviše i obilježio je ujedni i onaj je po kojem će ga većina Hrvata pamtiti – odlazak u Haag sa "tonama" tajnih dokumenata i državnih tajni, čije je davanje na uvid međunarodnim organizacijama vjerojatno samo po sebi presedan svjetske politike uopće. Mesić je dakle svojim blago rečeno diskutabilnim potezima posredno denuncirao državu gdje god su mu za to dali priliku pa i kod dokazanih neprijatelja zemlje (od Haaga do Beograda). Ovo denuncirao treba shvatiti vrlo široko, jer kada nije bilo dokaza dokazima su postajala svjedočenja samih denunciatora. Postavlja se hipotetičko pitanje, kako bi izgledali Mesićevi transkripti i što bi se zanimljivoga iz njih dalo saznati?  Odgovor najvjerojatnije nikada ne ćemo saznati, a tako je i bolje, jer takvi se potezi na razini vrha države više nikada ne bi smjeli povlačiti.

Između ostaloga, Mesić u posljednje vrijeme najavljuje i nastavak aktivnog bavljenja politikom, ali kako stvari sada izgledaju, više ne kao pripadnik HNS-a, već vjerojatnije SDP-a, no taj podatak u čitavoj priči i nije previše bitan. Ono što je bitno jest da će se njegov politički utjecaj i doseg ipak uvelike smanjiti, kao i uloga koju će igrati u političkom životu Hrvatske. A tako je i najbolje, da on, zajedno sa svojom popratnom svitom konačno ode u političku mirovinu ili bolje rečeno u ropotarnicu povijesti, te da na mjesto predsjednika Države dođe osoba neopterećena utezima nekih prošlih vremena.

M.M.B.