Cigla do cigle - kuća

Ministri vanjskih poslova zemalja članica Europske unije i potpredsjednik srbijanske vlade Božidar Đelić potpisali su prošli utorak u Luxembourgu Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, koji će se početi primjenjivati kada Beograd uspostavi punu suradnju s Haškim sudom. Potpisivanju je prisustvovao i srbijanski predsjednik Boris Tadić, koji je na konferenciji za novinare izjavio da će Srbija do kraja ove godine nastojati dobiti status kandidata za članstvo u Uniji. «Srbija će do kraja ove godine nastojati dobiti status kandidata za članstvo u Uniji. Možda to u ovom trenutku izgleda nemoguće, ali prije nekoliko dana nemogućim je izgledalo i ovo potpisivanje» - rekao je srbijanski predsjednik Boris Tadić. Ovakav politički i diplomatski skok Srbije izravna je posljedica slovenskoga višemjesečnog predsjedanja EU-jom i najbolji pokazatelj u kojem su se smjeru i prema kome u vanjskopolitičkom smislu Slovenci okrenuli ili bolje rečeno priklonili.

I dok sa svojim prvim susjedima Hrvatima nikako ne uspjevaju naći zajednički jezik niti u jednom od međusobno aktualnih otvorenih pitanja, čini se kako na relaciji Ljubljana - Beograd trenutno cvjetaju ruže. A ako se malo bolje pogleda aktualna bilanca pluseva i minuseva, odnosno onog što su susjedi Slovenci u ovih par mjeseci predsjedanja EU-om željeli i zacrtali ostvariti, jedino kome se u ovom času može smrknuti upravo su Hrvati i politička elita koja ih vodi. Jer, koliko god Hrvati voljeli zbijati šale na račun Slovenaca i njihove države, valja reći kako je većina njihovih vanjskopolitičkih ciljeva, najviše kojih se baš tiču Hrvatske uspješno ostvarena. O problematici ZERP-a i tri slovenske koče, ali i o teritorijalnim pretenzijama skrivenim iz tih zahtjeva bespredmetno je ponovno govoriti.

Ali, situacija postaje veoma alarmantna i indikativna kada se prijeti raspisivanjem slovenskog referenduma za ulazak Hrvatske u EU, a istovremeno žustro i bez imalo ili s vrlo malo rezona nastoji ubrzati ulazak po svim relevantnim pitanjima potpuno nespremne Srbije u takozvano visoko europsko društvo. Jasno je da slovenski političari tako važne strateške poteze ne povlače samostalno već uz određenu podršku moćnih diplomatskih struja, ali i da pritom uspješno tjeraju vodu na svoj mlin, bar kada su odnosi s Hrvatskom po srijedi. I uzalud Hrvatima kao i hrvatskoj političkoj eliti sav podsmjeh i naslađivanje kako su i koliko ti isti Slovenci za svoga predsjedanja pred Europom u nekim stvarima ispali smiješni.

Slovenske neskrivene ucjene i politički ispadi bile su vijest koja je prodavala novine tri dana. Ali, ubrzo se nakon toga prestalo pisati o slovenskom "neuropskom" ponašanju. U međuvremenu, Slovenci su dio svojih ciljeva ostvarili i na daljnjem ostvarenju kontinuirano rade. Ne zna se na čemu to trenutno radi hrvatska politička elita i da li od za njih uvijek aktualnih međustranačkih prljavih i niskih udaraca i borbe za vlašću uopće za bilo što drugo, a kamoli za očuvanje vitalnih nacionalnih interesa imaju malo ili ništa slobodnog vremena. 

Kao mogućom naznakom eventualnoga preokreta u dosadašnjem tijeku rješavanja odnosa sa Slovenijom možemo spomenuti ponovno postavljanje akademika i bivšeg ministra vanjskih poslova Davorina Rudolfa na čelo pregovaračkoga tima za rješavanje pitanja razgraničenja. Rudolf je svakako jedan od dobrih stručnjaka za ova pitanja i duži je niz godina bio politički marginaliziran. Ipak, svojim napisima od kojih su neki objavljeni na ovom Portalu, pomagao je da hrvatska javnost ne bude ispreskakana. Međutim, ostaje veliko je pitanje koliko će akademik Rudolf stvarno moći utjecati na stvari, odnosno je li  će stručna mišljenja biti slušana ili će hrvatski političari opet nalaziti svoja rješenja, u pravilu na hrvatsku štetu.

M.M.B.