Zašto svjedoci ne odgovaraju za davanje lažnih iskaza?

Tri ili četiri dana nakon Oluje Ivan Čermak preuzeo je od vojske kontrolu nad tim područjem. Predstavnici UN-a smatrali su Čermaka odgovornim za sve što se događalo na području bivšeg UN-ovog Sektora Jug, ustvrdio je bivši viši vojni pomatrač UN-a Mihael Ermolaev, na suđenju generalima Čermaku, Markaču i Gotovini. U jednom trenutku ovaj je svjedok čak i sugerirao da je Čermak “koordinirao pljačku, palež i ubojstva nakon Oluje”. Svjedočenje Ermolaeva, kao uostalom i mnogih prije njega najbolje zapravo dokazuje svu ridikuloznost i nepravednost haaških suđenja, na kojima se očito ne poštuju ni osnove statuta Međunarodnoga suda, kao i prava općenito. Konkretno, pod tim se pravima misli na zaštitu optuženih od mogućeg davanja lažnih iskaza i svjedočenja, upravo onoga što se u spomenutom procesu protiv trojice hrvatskih generala događa redovito, gotovo svakodnevno.

Prisjetimo se naime samo svjedočenja bivše djelatnice kninske bolnice, a danas pripadnice policijskih snaga Novog Zelanda Mire Grubor ili kanadskog generala Andrewa Leslia, čiji su iskazi bili toliko nelogični, nepovezani i u krajnju ruku iskonstruirani da ih je obrana generala doslovno satrala u komadiće i učinila potpuno nevjerodostojnima pred sudskim vijećem. No, opravdano se postavlja pitanje, kako e moguće da ti i takvi lažni svjedoci za iznesene laži uopće ne će biti sankcionirani od strane suda. Što to zapravo znači? To znači da na suđenje u funkciji svjedoka može doći bilo tko i iz bilo kojeg razloga i motiva ispričati svoju priču, bila ona istinita ili ne ili uostalom i potpuno izmišljena – posve svejedno, kazne ionako nisu u planu. Pa ako priča ne prođe nema veze, ima još brdo svjedoka koji će doći, a ako prođe – još bolje. Obrana generala bez obzira na činjenicu koliko je dobro pripremljena ne može pokriti i raskrinkati apsolutno sve laži.

Jer, od predviđenih 200 iskaza, vrlo će se vjerojatno ipak naći njih pet ili šest koji će svoje priče ispričati s malo više mašte i lucidnosti, a vrlo će teško biti unaprijed se pripremiti pobijati događaje koji se nikad nisu dogodili. Drugim riječima, ako postoji politička volja da se hrvatski generali osude, što nas poučene dosadašnjim iskustvima uopće ne bi trebalo začuditi, te je lude neistinama i zlonamjernim konstrukcijama vrlo lako moguće linčovati. Samo je dovoljno da se vjerodostojnima uzme svega nekoliko od nekoliko stotina predviđenih iskaza tužiteljstva. Toliko o Haaškome sudu, njegovoj «nepristranosti», «objektivnosti», izjednačavanju krivnje, ostavljanju zločinaca na slobodi, ali i hrvatskoj politici koja je u velikom doprinjela tom i takvom razvoju događaja. Sada još samo nedostaje da se potvrdi priča o udruženom zločinačkom pothvatu hrvatske države u Oluji pa da čitava priča dobije svoj tragični raj, kraj kakav se na žalost već godinama može naslutiti.

M.M.B.