Nije to ping-pong susret

Banac je imao poruku i za Kaptol, "važno je da katolička crkva kaže da je Jasenovac najteži udar na temelje kršćanstva u našoj domovini. Vjerujem da to kardinal Bozanić misli i da to treba reći”. Ovim izjavama, dr. Banac sugerirao je kao i još neki posljednjih dana u Hrvatskoj kako je pitanje Jasenovca i Bleiburga ping-pong susret u kojem se prepucavaju dva igrača. No, kao što je to baš danas predsjednik Mesić poentirao u svom pokeraškom stilu objašnjavajući kada će ići u Bleiburg, za Bleiburg još nisu u javnosti jasni razmjeri zločina: "Otići ću u Bleiburg, ali pod jednim uvjetom - da se poimence utvrdi tko je ubijen na Bleiburgu, da se vidi što se tamo dogodilo i da se utvrdi tko je to počinio. Sada je to moguće, povjesničari imaju saznanja, ostaje na stručnjacima da to utvrde". I zato se ovdje ne radi o nikakvom ping-pong susretu, nego o tome da se istina o Bleiburgu i dalje ne zna, i da je to moguće zlorabiti i nakon 60 godina.

Hrvatski mediji, naravno, nisu izvijestili o poruci koju je prenijela IKA, a objavljena je na ovom Portalu u cijelosti [Crkva ne želi dati legitimitet lažima]. U njoj crkveni redovi između ostaloga konstatiraju: "Ni hrvatska povijest XX. stoljeća ni povijest Crkve na hrvatskim prostorima u tom stoljeću, koje je već za nama, nisu napisane. I ne samo da nisu napisane, nego još nisu obavljene ni temeljne predradnje da bi ju se ikada moglo objektivno i u cijelosti osvijetliti. Postoje goleme sive zone u koje nitko ne dira, ili u koje neki i ne daju dirnuti." To što površnom promatraču koji čita i prati hrvatski tisak stvari mogu izgledati kao ping-pong susret posljedica je tek činjenice što Crkva ne može prijeći preko manipulacija koje se događaju u Jasenovcu, a pogotovo ne preko laži kojoj su o njoj zadnjih dana izgovorene. Crkva za vrijeme Drugoga svjetskog rata nije bila ni neutralna ni neangažirana, jer stvari koje je u doba najjače nacističke Njemačke na račun tadašnje vlasti izgovorio biskup Stepinac malo tko bi se osudio izreći. Što se međutim dogodilo na drugoj, takozvanoj antifašističkoj strani?

Postavlja se pitanje je li se ta antifašistička strana može uopće uspoređivati s Katoličkom Crkvom ili su osvetoljubivo i krvožedno pobili tolike pripadnike čak i samoga klera samo zato što je to mogla. Da li se itko od "antifašista" ikada za te i takve počinjene strahote ispričao? Nije i ne će. A od Crkve se upravo to očekuje, po starom oprobanom triku, kao da je ona zapravo nekakav krivac. Hrvatskom društvu danas potrebna je istina. Istina o svim zločinima počinjenima u Drugome svjetskome ratu, neovisno o tome tko je u kojem slučaju bio izvršitelj, a tko žrtva. Istina, koju s obzirom na brojnost arhiviranih dokumenata iz onoga doba, a s današnjim mogućnostima najvjerojatnije ne bi bio nikakav problem utvrditi – što kaže predsjednik Mesić, naravno, kada bi za tako nešto postojala politička volja – što ne kaže predsjednik Mesić.

No, tada se više ne bi mogli loptati i koristiti povijesnim neistinama oni koji još uvijek sve napore ulažu u ostvarivanje vlastitih političkih ili bolje rečeno ideoloških ciljeva i ambicija. Kada bi se utvrdile činjenice, koje bi potom kao takve ušle i u povijesne udžbenike, nikakvi Mesići i Fumići više ne bi bili mogli reći kako se ne zna što se događalo. Tek će dakle pisana i argumentirana istina, crno na bijelo odati počast svim žrtvama, obilježiti krive, a razriješiti pravedne i dopustiti duhovima prošlosti da konačno pronađu svoj mir i budućim generacijama da neopterećeni utezima prošlih vremena rade na razvoju i boljitku društva u cjelini. Istina i samo istina, naravno, ako do nje ikada bude moguće i dopušteno doći.

M.M.B.