S obzirom na činjenicu kako je Žalbeno vijeće Haaškoga suda u postupku protiv zapovjednika Trećeg korpusa Armije BiH Envera Hadžihasanovića i zapovjednika Sedme muslimanske brigade Amira Kubure smanjilo prvobitno izrečene kazne i zaključilo kako mudžahedini nisu bili pod kontrolom Armije BiH, moglo bi se ustvrditi kako za zločine nad Hrvatima u Srednjoj Bosni nitko ne će odgovarati. Tako će izgleda biti i sa velikom većinom drugih počinjenih zločinima nad Hrvatima kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj. Oni koji bi na kraju mogli jedino još biti osuđeni su Hrvati i Republika Hrvatska. No, kako trenutno stvari na suđenju protiv generala Gotovine, Čermaka i Markača stoje, Tužiteljstvo ipak ne će imati nimalo lak posao u dostizanju političkog cilja koje si je samo zadalo, bar ako je za zaključivati iz do sad predočenih dokaza, kao i iskaza «svjedoka» koji su se pokazali sve samo ne vjerodostojnima.

Tužiteljstvo je čitav svoj (nepostojeći) slučaj utemeljilo na iskonstruiranim pričama, bolje rečeno lažima svjedoka, čiji je kredibilitet već na samom početku suđenja izvrsno pripremljena obrana generala opasno poljuljala, a neki su potpuno nesvjesno zapravo svojim svjedočenjima u konačnici i koristili optuženima. Nekoliko je «svjedočenja» do sad čak bilo i potkrijepljeno tako loše sastavljenim amaterskim video uradcima, da je moralo reagirati i samo sudsko vijeće. No, koliko zapravo tužitelji u svoj prilog nemaju ništa, najbolje pokazuje i iskaz jednoga od, kako su sami ustvrdili glavnih svjedoka optužbe, generala Andrew Lesliea, bivšeg načelnika stožera UN-ovih mirovnih snaga u Kninu. Kao zapovjednik kanadske kopnene vojske i bivši zapovjednik NATO snaga u Afganistanu, Leslie je jedan od najviše rangiranih časnika koji je pristao svjedočiti na Haaškom sudu. Upravo su on i njegov tadašnji nadređeni, kanadski general Alain Forand, bili prvi koji su alarmirali svjetsku javnost da je HV prekomjerno granatirao Knin.

No njegov je iskaz toliko prepun rupa i nelogičnosti, da je vrlo vjerojatno kako će ga obrana vrlo precizno raskrinkati i učiniti potpuno beskorisnim za Tužiteljstvo. Primjerice, 1995. godine, neposredno nakon završetka oluje, Leslie je pjevao sasvim drugu pjesmicu. Naime, tada je izjavljivao da je od 3000 granata koje su ispaljene na Knin, manje od 250 pogodilo vojne ciljeve, te da procjenjuje da je bilo 500 mrtvih, a on osobno da ih je vidio barem 50. Sada uopće nije spominjao broj granata, a broj mrtvih je smanjio. Ustvrdio je da je osobno promatrao granatiranje vrlo kratko: prvi put u 6 ujutro s balkona na trećem katu baze UN-a, a kasnije s helidroma. Odatle je mogao vidjeti južnu trećinu grada. Nije točno vidio pogotke, nego oblake dima i prašine kako se dižu iznad krovova, i primijetio je da se većinom gađa centar grada. No na pitanje Gotovinina odvjetnika Grega Kehoea priznao je da iz transportera nije uopće mogao gledati vani, nego je eksplozije samo čuo. Uz cestu je vidio 15-20 leševa, djece, žena i muškaraca u uniformama, a da su leševi u bolnicama ležali u hrpama iako je prošlotjedna svjedokinja tužiteljstva Mira Grubor koja je radila u kninskoj bolnici ustvrdila kako je leševe bilo nemoguće vidjeti jer su bili u mrtvačnici.

Što reći? Osim činjenice da je čitav slučaj o «zajedničkom zločinačkom pothvatu» zlonamjerno iskonstruiran i režiran i to toliko neprofesionalno i loše da gotovo svaki svjedok priča drugačiju priču. No, nije im ni za zamjeriti. U laži su kratke noge i kad se radi o samo jednoj, a kamoli o toliko velikom broju gluposti koje treba uskladiti. Ako se stvari nastave kretati u dosadašnjem tijeku, vrlo je vjerojatno da će sklepani brod od papira ubrzo početi puštati na sve strane i sa sobom na dno povući čitavu posadu. Naravno, ako se i ovoga puta u čitav slučaj ne upusti i svjetska politika i brodolomcima kao i mnogo puta do sad ne pruži slamku spasa. Poučeni dosadašnjim iskustvom, takva je mogućnost na žalost vjerojatno vrlo izgledna.

M.M.B.

{mxc}