"Mi smo živjeli u vrlo osjetljivom području Europe za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Imali smo tako puno žrtava. Nitko ne zna koliko smo žrtava imali u tom razdoblju", rekao je Tadić, i nastavio "ako se sada vraćamo Drugome svjetskom ratu, imat ćemo više problema. Mi moramo rješavati probleme koji dolaze iz posljednjeg rata, koji se događao na kraju 20. stoljeća u bivšoj Jugoslaviji", ističući važnost konteksta "pomirbe, uspostave mira i napretka za sve države u regiji".

Za početak, pitanje u kojim se spominje milijun ubijenih Srba u Jasenovcu zaslužuju poseban komentar. Naime, ovakve brojke su se pojavile i u izvještajima u srbijanskom tisku s komemoracije u Jasenovcu. Kao primjer ispod ovog teksta donosimo vijest iz srbijanskog dnevnika «Večernje novosti». Treba reći kako se iz najnovijih manipulacija s brojem žrtava u Jasenovcu u Srbiji opet stvara slika o «genocidnim» Hrvatima, i kako su šanse da se to ikada promijeni na žalost male ili gotovo nikakve. Pogotovo kada tome idu na ruku domaći čimbenici. Kao da nije predugo u bivšoj Jugoslaviji trajala orkestrirana kampanja o nacistički povampirenim ustašama a da ne bi ostavila sasvim jasnoga traga ne samo do danas, već i na generacije koje tek dolaze. Na tom se polju dakle stvari i dalje ne mijenjaju. Netko će reći, Srbiji je i ovako i onako uvijek bilo najbolje dok je živjela na grbači Hrvatske i «genocidnih» Hrvata, pa zašto to ne bi pokušali ostvariti opet.

Ono što je posebno zanimljivo jest način na koji je Tadić na pitanje o Jasenovcu odgovorio, koristeći se manirom inteligentnoga i mirnog političara. Nebulozne brojke od milijun ubijenih Srba u Jasenovcu nije izravno demantirao, ali nije rekao ni kako su točne. Pozvao je na pomirbu, sugerirajući kako se treba odmaknuti i od 2. svjetskog rata i od rata 90-tih, koji je, dodat ćemo, Srbija povela protiv susjeda – Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

A, motivi koji se nalaze u pozadini takve «pomirljive» srbijanske retorike nisu nedokučivi. Oni se poklapaju u potpunosti s onima onih međunarodnih čimbenika kojima su cilj uvije bile i ostale hrvatsko-srpske integracije. Naime, treba imati na umu kako su do sada u Srbiji postojala dva rješenja uspostave srpske dominacije u njenom okruženju. Jedno je ono koje je blisko Koštunici i Nikoliću, a to je četništvo, odnosno rješenje srpskog pitanja silom u okviru Velike Srbije. Drugo je rješenje suradnja s pojedinim političkim strukturama susjednih zemalja koje još uvijek podržavaju jugoslavenske ideje. A takvih je, dovoljno je da se samo pogleda u prošlost - dalju i bližu, kao i sadašnjost, na spomenutim prostorima uvijek bilo, počevši od Hrvatske. Budućnost i prosperitet europske Srbije bio bi utemeljen na pomirbi s Hrvatskom koja bi ponovno, kao u bivšoj Jugoslaviji ili u ponešto labavijem obliku u ekonomskom, gospodarskom i kulturnom smislu bila povezana sa Srbijom.

Zato nas diplomatičnost i hladna glava Borisa Tadića ne bi baš trebala oduševljavati, ma koliko će se neki od hrvatskih političara ili «analitičara» zasigurno potruditi sljedećih dana objasniti drugačije. Ti političari i analitičari sigurno ne namjeravaju dijeliti sudbinu naroda jednom kada zapadnobalkanske integracije opet završe na jedino mogući način, a to je srpskom dominacijom. To što naspram Koštunice i Nikolića Tadić mudrije i «europskije» reagira u odnosima sa susjedima, pa i na primjeru Jasenovca koji su mu servirali neki hrvatski političari, samo ga čini trenutno najprikladnijom osobom u Srbiji za pokretanje integracijskih procesa.

M.M.B.

I suze od kamena

U memorijalnom centru Jasenovac, kod spomenika Kameni cvijet, rad beogradskog arhitekte Bogdana Bogdanovića, u jugoistočnoj Hrvatskoj, u nedjelju je održana komemoracija žrtvama zloglasnog ustaškog logora i obilježena 63-godišnjica proboja posljednjih logoraša, 21. travnja 1945., od kojih je preživio samo mali broj.

Komemoracija se odvijala usred kontroverzi, posle odluke hrvatskog Sabora da za komemoraciju u Jasenovcu bude odvojeno pet puta manje sredstava nego za obilježavanje sjećanja na pripadnike formacija kvislinške naci-fašističke Nezavisne Države Hrvatske, koji su poginuli posle službenoga kraja Drugoga svjetskog rata i koje će biti 17. svibnja u Bleiburgu, u Austriji.

Takva odluka Sabora izazvala je oštre reakcije, ne samo antifašističke organizacije, već i predsjednika Stjepana Mesića i političkih predstavnika Srba, koji su, kao i dobar dio javnosti, zatražili promjenu takve odluke.

U službenoj hrvatskoj povijesti, broj žrtava logora procjenjuje se između 80.000 i 100.000, pri čemu postoje imena za 73.000 ubijenih. Drugi izvori, međutim, govore o mnogo većem broju pogubljenih. Tako je svjetski autoritet za žrtve holokausta, izraelski centar „Jad Vašem“, procijenio kako je ubijeno više od 500.000 ljudi, među njima većinom Srba. Procjene pojedinih njemačkih generala su se kretale i do 700.000 ljudi, dok je u bivšoj Jugoslaviji navodio broj između 700.000 i 800.000 usmrćenih osoba.

Večernje novosti

{mxc}