Hrvatska odvjetnička komora izgubila osjećaj za pravo i pravdu

Prema Prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odvjetništvu, koji je prihvatila Vlada na sjednici u četvrtak, Hrvatska će odvjetnička komora kao i do sada imati ovlasti utvrđivati odvjetničke tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, ali uz suglasnost Hrvatskog sabora. Spomenuta je odluka izazvala je buru nezadovoljstva u Hrvatskoj odvjetničkoj komori, najvjerojatnije zbog postojanja svijesti o tome da je trenutno propisan cijenik usluga, prema kojem stranka jedan sat proveden sa svojim odvjetnikom mora platiti nebulozno visokih 500 kuna, nerealan i neodrživ. Primjerice, odvjetničke naknade u Hrvatskoj mnogostruko su veće od istih naknada u državama članicama EU. To naročito dolazi do izražaja kod visokih vrijednosti sporova, tako da prosjek odvjetničkih honorara za građanski spor čija vrijednost iznosi 600.000,00 eura u Njemačkoj iznosi 10.000,00 eura dok honorar hrvatskog odvjetnika iznosi čak 90.000,00 eura!

Najglasnije primjedbe pravnika, usmjerene su na činjenicu kako je nedopustivo da njihovoj komori Sabor propisuje tarife i na taj način utječe način rada i funkcioniranja pravosuđa u Hrvatskoj. No, ako se prijedlog zakona i malo pažljivije pročita svima bi trebalo biti jasno da je u ovome slučaju riječ o davanju suglasnosti, a ne o samom kreiranju propisa. Iako, postavlja se pitanje što bi to i kome trebalo biti čudno da Sabor kao vrhovno zakonodavno tijelo donosi i taj propis. Uostalom, nije li čudno i kontradiktorno da se odvjetnici nikada nisu bunili na zakone koje donosi Sabor, a kojima se direktno utječe na mogućnost i način na koji smiju ili ne smiju obavljati svoj posao, a svoja su prava počeli žustro braniti tek kad im se dirnulo u njihove «teško» stečene honorare.

Honorare, koji su toliko neprimjereni s obzirom na životni standard, ali i satnicu koju naplaćuju stručnjaci iz ostalih područja znanosti i struke, da se čak u svim sredinama ne mogu potpuno u skladu sa zakonom ni primjenjivati. Jer, poznato je iz odvjetničke prakse, da su pravnici koji žive u manjim sredinama, ograničeni na manji broj parnica, prisiljeni naplaćivati mnogo, pa čak i dvostruko manje, od onih koji svoju praksu obavljaju primjerice u Zagrebu ili bilo kojem od većih gradova u Lijepoj Našoj. Dakle, pravnicima u tom slučaju takvo kršenje propisa zakona o visinama određene tarife izgleda uopće ne smeta. Kao ni činjenica da u svojem interesu raznoraznim odugovlačenjima pridonose da procesi što dulje traju, kako bi uzeli što više novca od svojih klijenata, bez ikakve kontrole i sankcija nadležnih državnih institucija.

Koliko su, gledano s te strane zaštićeni korisnici njihovih usluga i ugrožena brzina i efektivnost rješavanja slučajeva u pravosuđu? Odgovor na to pitanje nameće se sam po sebi ako se pogleda na što i koga se odnosi većina prigovora koji se hrvatskoj državi upućuju tijekom pregovora za ulazak u EU, a da povjerenje u predstavnike zakona u ovoj državi koje je već odavno izgubljeno, ni ne spominjemo.

M.M.B.