Mesićevo sramotno pomilovanje veleposlanika lopova

Bivši hrvatski veleposlanik u Beogradu osamdesetjednogodišnji Zvonimir Marković, pravomoćno osuđen na dvije godine zatvora jer je s oko 670 tisuća kuna donacije za veleposlanstvo podmirio svoj stambeni kredit, neće ići u zatvor jer mu je odlukom predsjednika države kazna zamijenjena u uvjetnu osudu. Prema odluci predsjednika Stjepana Mesića, objavljenoj u Narodnim novinama, Marković neće u zatvor ako u godinu dana ne počini novo kazneno djelo. Bivšega hrvatskog veleposlanika zagrebački Županijski sud je 2003. nepravomoćno osudio na tri godine zatvora zbog zlouporabe položaja i ovlasti, a Vrhovni sud mu je kaznu smanjio na dvije godine. Zajedno s njim osuđen je i Nikša Giovanelli, bivši predsjednik Uprave splitskog Jadroplova, tvrtke u kojoj je Marković bio potpredsjednik Nadzornog odbora i koja je za obnovu zgrade veleposlanstva u Beogradu donirala 670 tisuća kuna.

Novac je završio na Markovićevu privatnom računu u Privrednoj banci Zagreb, a veleposlanik je tim novcem podmirio stambeni kredit. Odlukom predsjednika Mesića i Giovanelliju je pravomoćna jednogodišnja zatvorska kazna zamijenjena uvjetnom, ali s rokom kušnje od dvije godine. Odluka o zamjeni kazne Markoviću objavljena je u posljednjem broju Narodnih novina, zajedno s već poznatom odlukom o 18-mjesečnom smanjenju kazne Zadranki Ani Magaš, osuđenoj na pet godina zatvora zbog ubojstva supruga u prekoračenju nužne obrane. Stječe se dojam da je upravo slučaj Magaš, namjerno ili ne, svrsishodno poslužio namjeni, odnosno da spomenuto veoma sporno i dvojbeno pomilovanje Markovića u medijima, a time i u javnosti prođe neopaženo. Ipak, to se nije dogodilo.

Zanimljiva je i činjenica da razlozi pomilovanja bivšega veleposlanika niti na jednome mjestu nisu pobliže navedeni, za razliku od slučaja Ane Magaš čija je zatvorska kazna koja je dvostruko veća od onih koje se u praksi za kaznena djela pod tim okolnostima dosuđuju, već zapravo sama po sebi veliki presedan i pljuska hrvatskome pravosuđu. No pomilovanje Zvonimira Markovića nikako se ne može svrstati niti u jednu kategoriju koja bi opravdala takav predsjednikov potez, još jedan u nizu kojim je Mesić sam sebi uskočio u usta. Naime, široj su javnosti dobro poznate predsjednikove mantre o nužnosti rješavanja problema korupcije, zlouporabe položaja i sukoba interesa, kojima nam Europa stalno uvjetuje daljnji uspješni nastavak pregovora za ulazak u EU.

Predsjednik Mesić ne propušta gotovo svakom prilikom oštro kritizirati nedovoljan angažman Vlade po tom pitanju, kao i činjenicu da kad se nešto i poduzme, u mrežu ulete samo takozvane «sitne ribe», dok one krupne (a tu se prije svega misli na hrvatske dužnosnike i tajkune) nastavljaju po starom međusobno se štiteći. No, koliko je sam u toj i takvoj praksi dosljedan najbolje je pokazao pomilovanjem Zvonimira Markovića, jedne od rijetkih krupnijih riba ulovljenih u mreži. Markovića, koji usput budi rečeno sa svojom zatvorskom kaznom od tri, koja je potom smanjena na dvije godine, uopće nije ni prošao loše. Mnogi bi državljani Republike Hrvatske s obzirom na prosječna primanja vrlo vjerojatno rado pristali odležati dvije godine u zatvoru, na besplatnoj trpezi, ne radeći gotovo ništa, ako jednostavna računica pokazuje da bi mjesečna "plaća" ili naknada bila "tričavih" 28 000 kuna.

No, umjesto da ga se kao jako dobro plaćenog državnoga dužnosnika za njegov sramotni čin najoštrije osudilo i postavilo ga se za primjer drugima, učinilo se upravo suprotno i za besramnu ga se krađu još i nagradilo. A kao šlag na tortu, pokušalo se i zataškati računicom da će slučaj Magaš pokupiti baš svu medijsku pažnju. Potpuno neopravdan potez predsjednika Mesića zaslužuje svaku osudu ne samo zbog toga što prkosi zdravoj pameti i šalje potpuno krivu poruku građanima Republike Hrvatske, već i zbog načina na koji je učinjen – skriveno i bez jednog jedinog opravdanog razloga. Barem ne onoga kojeg bismo mi mogli dokučiti. No, predsjednik Mesić ga zasigurno zna.

M.M.B.