Milanović plovi po nemirnim vodama

U poslijednja dva dana uzburkale su se vode u SDP-u. Nije da su do sada bile mirne, ali ipak se pokušavao održati nekakav površinski privid mira i sloge. No, kako se iz izjava pojedinih članova SDP-a već duže vrijeme dalo naslutiti sve manje prikriveno nezadovoljstvo kako trenutnim stanjem u kojem se sama stranka nalazi, tako i njenim još uvijek aktualnim predsjednikom Milanovićem, ostavka dojučerašnje dopredsjednice Željke Antunović ne bi trebala (a i nije) nikoga iznenaditi. S obzirom na činjenicu da vatromet taština, odnosno sukob starih i novih kadrova u SDP-u lagano tinja još od njihove izborne konvencije, a kako je stranka od kad je kormilo preuzeo mlad i nadobudan partijski kadar Milanović neosporno na silaznoj putanji, bar što se opće popularnosti među narodom tiče, zanimljivo će biti vidjeti kako će se stvari odvijati na slijedećem stranačkom kongresu.

Bez obzira na činjenicu kako se Željka Antunović na ovakav potez najvjerojatnije nije odlučila iz samaritanskih razloga i brige za stranku, nego prvenstveno vođena vlastitim ambicijama da istu napokon i formalno preuzme, ne može se osporiti da mnogo stvari u unutarstarnačkoj hijerarhiji trenutno očito ne valjaju, odnosno da je mladi Milanović nametnuo svojevrsnu diktaturu, koja je zapravo u potpunoj suprotnosti sa svim onim liberalnim, demokratskim i «modernim» stavovima koje tako neumorno zagovara. Na ovome mjestu ne pada nam na pamet zagovarat postupke Željke Antunović čiji su politički potezi ionako isključivo plod vlastite opravdane ili neopravdane ambicije – o tome će naravno odlučivati njeni stranački kolege ako se odluči kandidirati kao Milanovićev protukandidat, iako je već i iz rezultata prethodne konvencije prilično jasno da ne uživa ne toliko političku podršku, nego ono što je za izbornu pobjedu i vođenje bilo koje stranke najpotrebnije, a to je autoritet i karizma vođe.

U nebrojeno situacija do sad, Željka je pokazala kako joj upravo taj glavni segment nedostaje, a njega ne može zamjeniti ni ogromna količina ambicije koju zasigurno posjeduje. No bez obzira na Antunovićkinu moguću političku sudbinu ili možebitno umirovljenje, ono što je znakovito jest da je dojučerašnja zamjenica predsjednika stranke odlučila reagirati baš sada, što bi moglo značiti dvije stvari. Prvo, da su ispodpovršinski vrtlozi kulminirali u najvećoj mjeri. A diskutabilnih političkih Milanovićevih poteza od njegovoga preuzimanja stranke do posebice zadnjih nekoliko tjedana bilo je i više nego dovoljno, nabrojati ćemo samo neke – loša postizborna strategija i opadanje rejtinga stranke u svakome smislu, a ne samo kao potencijalnoga koalicijskog partnera, imenovanje pa povlačenje Jurčića, borba oko potpredsjedničkih mjesta u Saboru pa sve do poslijednje u nizu dvolične politike, kad su u želji da na mala vrata sruše vladu u saboru odustali od svoje temeljne proeuropske politike i suzdržali se, a neki članovi čak i glasali za nastavak primjene ZERP-a. Iz toga se poteza jasno moglo vidjeti koliki je stupanj trenutne unutarstranačke sloge.

Drugo, iz svih je tih razloga, Antunović najvjerojatnije uvidjela da je danas više nego ikad povoljan trenutak za diverziju, a iz izjava se pojedinih SDP-ovaca daje naslutiti kako u tome uživa i određenu podršku. Kako će ova odiseja na kraju i završiti ostaje za vidjeti, no opravdano se nameće velika sumnja da bi ovakvi manevri mogli dovesti do nekakvoga ozbiljnijeg raskola unutar stranke. Baš suprotno, ako smo do sad imalo upoznali politiku i taktiku Zorana Milanovića koja se očito temelji ne onoj staroj ideološkoj «nema odmora dok traje obnova», on će ovu situaciju vjerojatno iskoristiti kako bi se u potpunosti riješio neistomišljenika i učvrstio svoju lidersku poziciju koja za sad stranci, a ni hrvatskom narodu općenito nije donijela mnogo dobroga.

Puno (a vjerojatno i ništa) bolje ne bi bilo ni da kormilo preuzme Željka Antunović, jer su njihovi politički stavovi različiti samo u smislu vlastitoga viđenja vodstva i upravljanja strankom, no što se stavova vezanih uz pitanja nacionalnih interesa tiče na žalost većih odstupanja od dosadašnjega kursa na vidiku nema. Bilo kako bilo, nezadovoljstvo postoji, nemiri su tu, ostaje za vidjeti kolika je stvarna i realna trenutačna snaga Zorana Milanovića da se obračuna s neistomišljenicima. Kako bude, biti će – teško da može biti gore nego što to jest sada.

M.M.B.