Zaštita ženskih prava - U Hrvatskoj ukinut Zakon o ravnopravnosti spolova!

Zaštita ženskih prava - U Hrvatskoj ukinut Zakon o ravnopravnosti spolova!
Ovogodišnji Međunarodni dan žena svjetske organizacije obilježile su pozivima na ulaganje u budućnost žena i djevojaka i njihovo pravo na pristojan posao jer su žene potencijal za postizanje razvoja i mira. Međutim ni u 21. stoljeću ravnopravnost žena i muškaraca još uvijek nije dostigla željenu razinu u mnogim područjima društvenoga života. Tako su žene još uvijek podzastupljene u svim sferama vlasti u većini zemalja i institucija Europske unije, a u mnogim zemljama na snazi su zakoni koji diskriminiraju ženski rod. Jedan od najvećih problema svakako je seksualno zlostavljanje, koje se priznaje kao zločin u brojnim pravnim sustavima, no čak i tada u nekim zemljama neprimjeren zakon ili lokalna tradicija često je razlog da zločin ostaje nekažnjen.
Također, nikada na tržištu rada nisu žene bile toliko prisutne kao danas, ali one su i prve žrtve nezaposlenosti i dobijaju najslabije plaćene poslove, napominje ILO, a glavni tajnik Juan Somavia poručuje da je "Glavni cilj potaknuti pristup muškaraca i žena pristojnom i produktivnom radnom mjestu u uvjetima slobode, jednakopravnost i, sigurnosti i ljudskog dostojanstva". Posebna su priča žene koje bivaju ubijene iz časti u nekim zemljama šerijatskog prava, ženska djeca prodana ili ubijena zbog siromaštva, udate žene koje bivaju spaljene ako ih obitelj ne želi hraniti ili fetusi pobačeni samo zato što su - ženski.
Zanimljiva je činjenica kako je spomenuti dan prava žena većina hrvatskih tiskovina ili prešutjela ili donijela tek nekoliko simboličnih crtica. Ono što je zaista zabrinjavajuće jest da ženska prava nisu prošla bolje niti u isključivo «ženskim revijama». Temeljem njihova izvještavanja, bolje rečeno ignoriranja teme, moglo bi se zaključiti kako spomenuti problem u Hrvatskoj ne postoji, što je na žalost veoma daleko od istine. Primjerice, što se zapošljavanja tiče, udio žena u ukupnoj strukturi nezaposlenih već se godinama ne mijenja - stalno je veći od postotka muškaraca. Tako je krajem travnja prošle godine od ukupno 320.283 nezaposlenih, na žene otpadalo 58,2 posto (186.304), naspram muškaraca čiji je udio u nezaposlenosti bio 41,8 posto. Većina poslodavaca pridružila se općem trendu zapošljavanja na određeno, pri čemu najlakše otkaz dobiju majke koje trebaju otići na porodni dopust ili se vratiti s njega.
Postalo je potpuno uobičajeno da se od žena očekuje da se radi dobivanja ili zadržavanja posla na duže vrijeme odreknu rađanja djece. Takvim različitim kriterijima, ali i nejednakim plaćama, nepovjerenjem i težim napredovanjem, poslodavci svjesno žene vraćaju u neka davna vremena u kojima su one mogle biti isključivo majke i domaćice. Uz sve to, iz Vladinog Ureda za ravnopravnost spolova ističu kako sve dobivaju pritužbe i za seksualno uznemiravanje i zlostavljanje pri traženju posla i na samom poslu. Iako je zakonska podloga u Hrvatskoj po pitanjima ravnopravnosti žena do sada općenito bila čak čak i relativno zadovoljavajuća , diskutabilno je njihovo poštivanje i sankcioniranje eventualnih povreda istih, pogotovo ako se u obzir uzme slijedeći paradoks koji možda i najbolje ocrtava zainteresiranos t i skrb o pravima žena na razini države, ali i od strane veoma eksponiranih i u medijima prisutnih (i od strane države financiranih!) no upitno učinkovitih udruga za ženska prava.
Naime, Ustavni sud RH poništio je Zakon o ravnopravnosti žena, i to zato što ga je Sabor svojedobno izglasao sa 75 umjesto sa 76 glasova. Sada bi Sabor ponovo trebao o tome glasovati, a u međuvremenu Zakon ne vrijedi...Drugi m riječima, trenutno su (i nadajmo se privremeno) povrede ženskih prava u Hrvatskoj – izvan zakona. Ovaj je primjer možda i najbolji pokazatelj žalosne neozbiljnosti vladajućih struktura, (koje valjda misle da se ti zakoni valjda donose i vrijede sami po sebi) a najžalosnije je što čak i u rijetkim slučajevima dobroga funkcioniranja zakonodavnih gotovo redovito zakazuju izvršne komponente. Točka na i cijele ove priče zasigurno su onih nekoliko kratkih televizijskih priloga koji su se 8. ožujka na ugrožena ženska prava površno osvrnuli i to većinom izvještajima o prodaji cvijeća toga dana u cvjećarnicama i na tržnicama. A kad smo već kod tržnica, čak su i kumice s placa zaključile kako odnos prema ženama u Hrvatskoj i nije na visokom nivou, barem koliko se iz njihove prodaje cvijeća može zaključiti.

Još jedan svoj praznik, “8. mart”, su proslavile zagrebačke salonske komunistkinje. Razmiljele su se te “drugarice”, uglavnom po svojim televizijama, i govorile su o ugroženim ženama u “divljem kapitalizmu na hrvatski način”. Naravno, te su razne, tko zna odakle sve skupljene Sarnavke, Lukač-Koritnik, Genov, Mamule, Krizmanićke, ili kako se sve ne zovu, zaboravile napomenuti kolike one “plate” imaju mesečno i gdje (za koga?) rade? To neodoljivo podsjeća na bivšu državu kada se isto tako slavio njihov “8. mart” - odozgor, drugarice dobro uhljebljene u vilama na Pantovčaku su potplaćenim “radnicama” pokazivale put u besklasno društvo, u koje su one već stigle. Isto tako sada stanovita Gordana Lukač-Koritnik, za Sanaderovu platu od 20 hiljada kuna, govori o pravima žena. Gadljivo.
A, inače, žene su imale istaknutu ulogu u njihovoj “komunističkoj revoluciji”, za vrijeme građanskog rata u Kraljevini Jugoslaviji 1941./45.
U ta strašna vremena postojale su dvije srpske vojske, srpski komunistički partizani i kraljeva vojska u “Otadžbini”, tzv. četnici. Obje su se borile protiv NDH i Hrvata, i za Jugoslaviju, samo što su ovi zadnji tu Jugoslaviju zvali Srbija. Obje te terorističke vojske, srpsko-vlaška rulja, su bile strašne, krvoločne, smrtonosne, psihopatske ubojice. Nu, partizanska je bila daleko krvoločnija, strašnija. I to upravo zato što su imali žene, za razliku od tzv. četnika koji nisu novačili žene. Svi izvori i svjedoci govore da su kod pojedinačnih i masovnih pogubljenja zarobljenika najokrutnije bile upravo žene, partizanke, drugarice. To nije ženama na čast. Najokrutnija je bila stanovita lička vlajinja, četnikuša KATA PEJNOVIĆ. Poslije rata je živjela na Pantovčaku i bila doživotna predsjednica AFŽ-a (Antifašistički front žena). Crkla je negdje krajem šezdesetih godina.