Nezavisnost Kosova - Raskorak između zaštite ljudskih prava i međunarodnoga zakona
Promatrajući čitavu tamošnju situaciju neutralno i iz objektivnoga kuta, primjetan je znatan raskorak između logike stvari i međunarodnoga prava. Kao što znamo, druga se Jugoslavija sastojala od šest republika: Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, te dvije autonomne pokrajine u sastavu Srbije: Vojvodine i Kosova. U Ustavu iz 1974. godine republikama je bilo priznato pravo na samoodređenje do odcjepljenja (ne i autonomnim pokrajinama), pa je tako Jugoslavija normativno (iako ne i stvarno) postala konfederacija. Što se pak Badinterovoga rješenja tiče, pravo na odcjepljenje potpisale su sve republike osim Srbije, čak i Crna Gora iz toga vremena. Međutim, i po tumačenju Badinterove komisije ovim pravom nisu bile obuhvaćene bivše autonomne pokrajine.
S druge je strane isto tako jasno da je na Kosovu postojala dugotrajna politika ugnjetavanja i teroriziranja albanskoga stanovništva od strane Beograda. No, ni to nije spriječilo proces po kojem sada na Kosovu živi više od 90% nesrpskog življa. U trenutku kada je Milošević dozvolio da ga NATO bombardira i pošalje trupe na Kosovo, Kosovo je bilo definitivno izgubljeno za Srbiju. Nikakav povratak srpskog suvereniteta nije više dolazio u obzir. Na kraju krajeva, situacija u kojoj bi albansko stanovništvo na Kosovu imalo potpuno ista prava kao i drugi građani Srbije vremenom bi vjerojatno dovela do ozbiljne promjene etničke strukture i u užoj Srbiji. Koliko bi to srpskoj politici moglo biti u interesu ne treba valjda puno objašnjavati. Dakle, što se logike stvari tiče nezavisnost Kosova pružila je albanskom stanovništvu dugo očekivanu i zasluženu slobodu od srpskog jarma, a srpska strana riješila se problema koje unazad stotinjak godina i pored svih sredstava koja je imala na raspolaganju nije znala riješiti.
To što se podrška priznanju nezavisnosti Kosova donosi nevoljko treba objasniti činjenicom da nezavisnost Kosova predstavlja vrlo ozbiljan presedan u međunarodnom pravu, koji bi mogao potaknuti i druge narode u sličnim pozicijama da zatraže pravo na samostalnost. Između zaštite ljudskih prava i međunarodnih zakona koji su na snazi uvijek postoji na prvi pogled mali, ali ipak značajan raskorak, koji ponekad može odigrati veliku ulogu u političkim previranjima, odnosno u prevazi na jednu ili drugu stranu. Međunarodna se zajednica većinski ovoga puta priklonila zaštiti prava Albanaca na Kosovu čak i na uštrb zakona koji reguliraju međunarodne odnose i koji su ovdje prilično jasni.
Kako će to prihvatiti Srbija i da li će povući neke radikalnije političke poteze ostaje za vidjeti, no u svakom je slučaju realno očekivati da se s novonastalom situacijom ne će tako lako pomiriti. Barem dok ne isposluje nekakav ustupak iliti kompenzaciju na nekom drugom području. No to je već neka druga, da ne kažemo bosanskohercegovačka, priča...
M.M.B.
{mxc}