Slovenska politika kratkoročnih probitaka

Slovenija je, povijesno gledano, uvijek «rovarila» protiv Hrvatske. Mali nepovijesni i bezimeni (Slovenec na slovenski znači «slaven») narod mogao je svoju moć pokazivati i komplekse liječiti samo prema slabijem; što, uostalom, rade i svi agresivni narodi. A u njihovoj blizini slabi (slabiji) su samo Hrvati.
A nakon pojave Srbije (i Srba, iza nezavisnosti dobivene na Berlinskom kongresu 1878.) na Balkanu i njezinog pohoda na Zapad, Slovenci su odmah našli prirodnog saveznika za borbu protiv Hrvata. Što je došlo do izražaja u obje Jugoslavije, posebno Drugoj u kojoj su u Beogradu Slovenci imali vrlo jaku ekipu, od punog povjerenja zločinca Josifa F. Broza. Treba li spominjati Edvarda i Pepcu Kardelja, Krajgera i Kidriča, Dolanca i Drnovška itd. Na stanovit način slovenski kadrovi su iz sjene upravljali (Kardelj) Jugoslavijom. Uostalom, slovenski komunisti su od svih naroda pod komunističkom vlašću radili u korist slovenskog naroda i (buduće) slovenske države. I 1990. nije bilo nikakvog razloga za lustracijom i slilaskom s vlasti slovenskih komunista u Sloveniji. Sasvim suprotno od tzv. hrvatskih komunista.
Koliko daleko može ići srpska ljubav prema Slovencima, pokazuje ovaj primjer. Ljubljanski Veliki župan Marko Nadtlačen, u večernje sate 28. lipnja 1914. godine, tužan i bijesan zbog ubojstva habsburškog prestolonasljed nika Ferninanda u Sarajavu, od ruke srpskog teroriste Gavrila Principa, napisao je pjesmu u kojoj se grozi Srbima, pod naslovom «Srbe na vrbe» gdje se nakon svake kitice ponavlja refren «Srbe na vrbe». U kraljevini SHS, poslije Jugoslaviji, taj Nadtlačen je bio ugledni član Parlamenta u Beogradu, desna ruka vođe Slovenaca, Antona Korošca i, čini mi se, bio je čak i ministar. Srbi, iz pragmatičnih razloga, su prešli preko svega i tu rečenicu pripisali mojem zemljaku Mili Budaku, zbog koje je i suđen (i pogubljen) i dan-danas 90% «rvatića» vjeruje da je auktor toga refrena (Srbe na vrbe) upravo Mile Budak.
Za to stanje sve žešćeg nasrtanja Slovenaca prema Hrvatima krivi su velikim djelom i sami Hrvati. Što su žešće udarali Slovenci, to su Hrvati snishodljivije pokazivali dobrohotno lice i nudili prijeteljstvo. Taj sado-mazo vrtuljak vrti se sve brže, a najžešći je Sanader, koji stalno ističe da je Slovenija prijateljska zemlja Hrvatskoj. Što je zgoljna neistina i laž.
Evo još jednoga primjera tragično kukavičkog ponašanja Hrvata. Negdje dvadesetih godinama zajednički su išli katolici Hrvati i Slovenci na hodočašće u Rim, s nekoliko izvanrednih vlakova. Kada su stigli u Rim, Hrvati su razvili jugoslovensku zastavu (????), a Slovenci slovensku i odvojeno od hrvatskih hodočasnika su krenuli prema trgu Svetog Petra. Zagrebački nadbiskup Bauer, poznati i vatreni jugosloven, razbješnjen što Slovenci ne žele ići ispod jugoslovenskog stijega, odlazi kod jugoslovenskog ambasadora (Slobodana Jovanovića) denucirati Slovence da ne žele jugoslovensku zastavu i da su razvili separatističku slovensku zastavu. Ambasador Jovanović, kao srpski političar koji u svakoj prilici podržava Slovence, grubo je odbio Bauera i rekao mu da se on, kao Srbin pravoslavac, ne želi nipošto miješati u međukatoličke odnose. Eto, i to su Hrvati, ljute se na Slovence koji ne žele jugoslovensku zastavu.
Napetosti i neprijateljstva sa slovenske strane pojačala su se nakon što su Slovenci stekli punu nezavisnost, a Hrvati samo prividnu, formalnu. Državotvornost hrvatskih političara je samo tolika koliko im treba formalnih glasova na izborima i da se na taj način obogate. Na sve slovenske nasrtaje odgovara se mlako i kukavički. Srbija je Slovencima dopustila nezavisnost pod uvjetom da joj budu saveznik u uništenju hrvatskog naroda koji su u vazalnoj držćavi obično roblje.
Za vrijeme embarga na uvoz oružja Izrael, kao glavni neprijatelj Hrvatske i hrvatskog naroda, naoružao je Sloveniju s najsuvremenijim oružjem i sudjelovao je u obuci slovenskih oficira. Tako naoružani i spremni na napad čekaju samo priliku da napdnu Hrvatsku. Ta prilika za napad bila je, koju su Hrvati izbjegli svojim kukavičlukom, prilikom gradnje nasipa na Muri. Oni su dovukli vojsku i bili su spremni. Mesić je pravio sprdačinu, da će pozvati vatrogasce, i govorio je o «dvije strane» (isto tako su Mesić i Tuđman govorili 1991. o «dvjema stranama, kao da su oni s Marsa).
Takovo kukavičko ponašanje ne će dati ploda, samo može odgoditi rat ali ga ne će spriječiti. Slovenci su spremni i čekaju. A Hrvati?
Hrvati nemaju ni vojsku ni policiju. U vojsci sjede tusti jugoslovenski podoficiri s činovima generala, beru plaće od preko 20000 tisuća kuna i fućka im se na sve.
Jedino ih brine što ne mogu navući cipele i što moraju uzimati dvostruku porciju viagre.