Zločeste "ustaše" ponovno na repertoaru

Zločeste "ustaše" ponovno na repertoaru

Zaštićena svjedokinja na suđenju za ratne zločine u Medačkom džepu izjavila je da su hrvatski vojnici u srpskim selima neke starije civile spaljivali čak i žive te da su nakon akcije kamionima najprije odvozili stoku, a potom i građevinski materijal s novijih kuća. Svjedokinja, koja se u spisu vodi pod rednim brojem 22, tvrdi da je vidjela da vojnici iz kuće u Čitluku izvode Boju Vujnović, tada stariju od 70 godina, i živu je spaljuju u dvorištu. "Ona je jaukala, a hrvatski vojnici su oko nje skakali i to gledali", rekla je svjedokinja koja tvrdi da je zločine nad svojim sumještanima promatrala nakon što se ranjena izvukla iz kuće i skrivena čekala priliku da pobjegne u šumu. Nakon ulaska HV-a u Čitluk vojnici su, kaže, odveli njenog sina, invalida koji je teško hodao, a sam nije mogao niti jesti. Iz kuće je tada vidjela kako jedan vojnik razbija prozor i unutra ubacuje bombu koja ju je ranila na desnoj strani tijela. Iako teško ranjena, četveronoške se izvukla van i skrivena u sjeniku svjedočila teškim zločinima.

Vojnici su, dodaje, govorili da sve treba uništiti. "To je sve srpsko, sve spalite, nemojte ni da pas pobjegne. Sve ubijajte i koljite", vikali su prema tvrdnjama svjedokinje vojnici u Medačkom džepu. Dodala je da je nakon povlačenja HV-a deset dana šumom lutala do srpskog teritorija, gdje su joj rekli da joj je sin ubijen te da su pronađene samo njegove spaljene kosti. Svjedokinja je u više navrata tijekom saslušanja opovrgla iskaz koji je ranije u Beogradu dala haaškim istražiteljima. Tako je odbacila tvrdnje da je hrvatske vojnike nazivala ustašama, da su u pljačkama na zauzetom području uz vojnike sudjelovali civili te da su u redovima HV-a bili i strani plaćenici. "To nije točno, nisam rekla takvo što. Dajem glavu da je sve točno što sam danas ispričala", rekla je svjedokinja.

Svjedok koji se zbog zaštite identiteta u sudskom spisu vodi pod rednim brojem 18 govorio je kako je nakon ulaska HV-a u područje Medačkog džepa i bijega civilnog stanovništva bio pozvan na prepoznavanje leševa svojih susjeda. U Medku je identificirao nekoliko svojih susjeda iz sela Čitluk, uglavnom starih ljudi, čija su tijela bila spaljena. "Na tijelima je bio samo garež i tijela su zaudarala", rekao je svjedok, dodajući da zbog toga nije mogao zaključiti na koji su način starci stradali. No, jedan mu je sumještanin, koji je naknadno umro, ispričao da su hrvatski vojnici zaklali njegovu susjedu Saru Krajnović i ustrijelili Ljubicu Krajnović, koje je uoči napada HV-a ostavio u Čitluku skrivene u podrumu. "Sara je bila zaklana, glava joj je bila gotovo odsječena, a Ljubica je sjedila ustrijeljena na stolcu iza vrata", prisjetio se svjedok riječi svoj poznanika.

Nakon prvotnih izjava o tome kako su hrvatski vojnici srpske civile ubijali nabijajući ih na kolce, koje su prije tri mjeseca bez ikakvog ograđivanja i dovođenja u pitanje istinitosti takvih navoda preplavile hrvatske medije, saga o akciji Medački džep ponovno se nastavlja. Ovoga puta mediji (ponovno – zdravo za gotovo) prenose svjedočenja zaštićenih svjedoka koji su na suđenju hrvatskim generalima ispričali kako su srpski civili (jer vojnika tamo nije bilo, a čitavo su područje držale valjda tri babe s automatima) bili mučeni i spaljivani živi, dok su zločeste «ustaše» okolo plesale indijansko kolo. Nevjerojatno.

Da su Hrvati početkom devedesetih bili svjesni koliko su ustvari krvoločan narod, onako goloruki ne bi se ni preplašili četničke najezde potpomognute podrškom JNA. S druge strane, da su pak Srbi znali koliko su Hrvati bijesna čeljad, vjerojatno im nikad ne bi palo na pamet pokušati okupirati teritorij Lijepe Naše i to krajem 20.stoljeća, ali u pravoj barbarskoj maniri. Postoji ipak i jedna nelogičnost. Ako su Hrvati tako opasni i krvožedni, kako to da su priliku da to i pokažu čekali mirno, na svojem teritoriju, u svojim domovima, koje su kasnije tako «zvijerski» branili. Srbi su se u cijeloj toj priči valjda žrtvovali, i krenuli u osvajanje hrvatskog teritorija samo da pokažu ostatku svijeta kako su oni u odnosu na zločeste ustaše vrlo fin i civiliziran narod, što im je na koncu i potvrđeno u obliku donjetih presuda Haaškoga suda, koje već sad jasno pokazuju da nikakva srpska agresija na hrvatskom području devedesetih godina nije ni izvršena. Svašta.

Čitava ova situacija kontinuiranoga medijskog «futranja» hrvatskih građana sa pričama o bjesomučnim klanjima i spaljivanjima, koja bi sudeći po ispričanom bolje pristajala Avarima ili Tatarima nego narodu koji je još prije mnogo stoljeća okarakteriziran imenom «predziđe kršćanstva», zapravo je tragična sa primjesama komičnoga. Jer kako inače objasniti da takve strašne optužbe na račun hrvatske vojske u javnost izlaze kao činjenice, a ne kao zlonamjerna klevetanja bolesnih umova. Svaki rat sa sobom nosi žrtve, svaki zločin – ako ga je bilo treba biti kažnjen – no nedopustivo je da se suđenje hrvatskim generalima i to po zapovjednoj odgovornosti za navodne zločine na mjestima na kojima većinom osobno nisu ni bili, pretvori i medijski cirkus sa samo jednom namjerom, da se obesčaste vrijednosti Domovinskog rata i sve što se s njime uopće može i povezati.

Da je prava namjera ovoga suđenja utvrditi da li je zločin počinjen i ako jest tko ga je i kako počinio, u suđenju čiji se predmet itekako može podvesti pod pitanja od nacionalnog značaja i interesa, javnost bi morala biti isključena. Ako već ne radi sigurnosti zaštićenih svjedoka, a ono da se spriječi iznošenje trovačkih, neprovjerenih i falsificiranih priča, koje među građanima ove države raspiruju animozitet i bacaju ljagu na čitavi hrvatski narod. Ljagu, koja će kao i u prethodnim situacijama najvjerojatnije biti opovrgnuta nekim člančićem na 78. strani, no počinjena šteta i nepravda biti će nepopravljiva.

M.M.B.