Slovenske ucjene i hrvatski "ortaci"

Slovenske ucjene i hrvatski "ortaci"

Slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel nedavno je za RTV Slovenija rekao da je Hrvatska Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas primijenila na članice Europske unije mimo dogovora sa Slovenijom i Italijom, ali i ocijenio da Hrvatskoj treba dati još jednu priliku. "Spremni smo i štoviše dužni pričekati na konstituiranje hrvatskog Sabora, te dati Hrvatskoj još jednu priliku da nešto poduzme", rekao je Rupel. Slovenski šef diplomacije podsjetio je da se Hrvatska 2004. obvezala da nijedan aspekt ZERP-a neće važiti za članice EU-a. Budući da je Slovenija preuzela predsjedavanje Europskom unijom, Rupel je iznio stajalište da će postupci Hrvatske naići i na reakciju cijele integracije."Potrebno je pričekati da mehanizmi Europske unije počnu djelovati. Oni su možda naizgled spori, ali imaju svoj učinak i djelotvornost", rekao je Rupel.Primjena ZERP-a na europske članice imala bi negativan utjecaj na Hrvatsku, dodao je Rupel.

A da za sporno pitanje praktičnoga, ali i korisnog rješenja na pomolu još uvijek nema, najbolje pokazuje i ponašanje vodećih ljudi u državi. Tako se premijer Sanader, koji se trenutno našao u vrtlogu problema – od sastavljanja Vlade, preko sporne situacije glede fotografija iz lova generala Markača i sada već bivšeg ministra unutarnjih poslova Kirina na Bilogori, pa do ovoga najaktualnijeg pitanja, odnosno problematike ZERP-a, neko vrijeme u Tirolu «junački» sakrio od oka hrvatske javnosti. No, ni nakon što se ponovno pojavio u RH, od njega nismo dobili niti riječi niti djela, koja su s obzirom na težinu i važnost situacije u kojoj se direktno dovode u pitanje hrvatski nacionalni interesi – bila za očekivati. A argumenata, političkih i pravnih za kontriranje slovenskim ucjenama u ovom konkretnom slučaju nikako ne nedostaje. Postavlja se pitanje iz kojih se i iz čijih interesa ti isti argumenti ne samo ne koriste, nego se stječe dojam da ih se od hrvatske javnosti na sve moguće načine pokušava sakriti i "zataškati"?

Kako inače objasniti činjenicu da se predsjednik Mesić usudio u Bruxellesu izreći «Pacta sunt servanda», misleći pritom na zapisnik koji je 2004. godine u ime MVP-a potpisao Hidajet Biščević, a u kojem su Slovenija, Italija i Hrvatska dogovorile kako u smislu zaštite svoga područja na Jadranu ne će poduzimati jednostrane korake. Po kojim je kriterijima taj zapisnik sa sastanka obvezujući sporazum nismo uspjeli dokučiti, a ako ga se kao takvog i uzme, tada se Sloveniju i Italiju mora prve prozvati. Jer i jedna i druga su, konkretno Slovenija 3. listopada 2005., a Italija 2006. godine uredno, da ne zaboravimo – jednostrano! –proglasile svoje zaštićene ekološko ribolovne pojaseve. Na koji se onda to sporazum spomenute države pozivaju i zašto, ostaje nejasno. Ono što je još ne jasnije jest odgovor na pitanje, od kud pravo vodećim ljudima ove države da o spomenutim stvarima šute na štetu građana i zemlje na čijem se čelu nalaze? Od kud pravo medijima te iste države da se pokriju po ušima i ne izvještavaju ljude koji ih čitaju i gledaju na način na koji se to od medija u demokratskom društvu očekuje?

Ako je to formula koja će se na sve spomenute krizne situacije primjenjivati kao rješenje, ono nam zaista u konačnici nikakva rješenja hrvatskih političara ni ne trebaju. S druge strane, bahatost se slovenske politike spram neriješenih bilateralnih pitanja s Hrvatskom svakim danom povećava u tolikoj mjeri, da se danas nalazimo na pragu otvorene političke ucjene zemlje koja sada predsjeda Europskom unijom. Kako bi se inače mogla protumačiti Rupelova izjava kako će se RH dati još jedna šansa da nakon formiranja Sabora promjeni odluku o ZERP-u, inače ćemo osjetiti djelovanje institucija EU na svojoj koži. Što je to, nego ucjena najgore vrste, kojom se od strane jedne "europske moderne" države prijeti drugoj "europskoj modernoj" državi, kako ne bi primjenjivala svoja međunarodnim pravom zajamčena prava, jer ako ih primjeni, tada će osjetiti sankcije od strane međunarodne zajednice koja se na to isto međunarodno pravo i poziva?

Žalosnija od cijele ove priče samo je još činjenica, što izgleda da u Hrvatskoj, konkretnije među pripadnicima njene političke elite, trenutno nema političara koji bi se postavio na način da diplomatskom sposobnošću, kao i mnoštvom pravnih argumenata koji nam u ovoj situaciji očito idu na ruku – zaštiti nacionalne interese svoje države, istodobno ne ugrožavajući njen međunarodni položaj i status. No, za takvo nešto potrebno je očito znatno više nacionalne svijesti i političke umješnosti nego što to većina današnjih političara u Lijepoj Našoj posjeduje. Izgleda da im ovo breme koje su im postojeće okolnosti u zemlji i izvan nje nametnule na njihova nejaka pleća, predstavlja ipak preveliki teret – u svakome slučaju, veći nego što po svemu sudeći mogu podnijeti. No, to ih nije smetalo ni na zadnjim izborima da samouvjereno uz pregršt obećanja krenu u osvajanje vlasti.

M.M.B.