Bolonjski proces u hrvatskom obrazovnom sustavu

S obzirom na činjenicu da je Hrvatska u sklopu pregovora za ulazak u EU potpisala Bolonjsku deklaraciju na Rektorskoj konferenciji 2001. u Pragu, nakon toga Bolonjski proces postao je obvezan i u Lijepoj Našoj. Koje su to novosti koje nam ta,  moglo bi se reći reforma školstva u konkretnom smislu donosi i da li su stvari baš onako idealne kakvima nam se stalno pokušavaju prikazati? Na ovome mjestu pokušali smo u kratkim crtama donijeti nekoliko glavnih značajki samog procesa.

Bolonjski proces naziv je za reformu visokog obrazovanja u Europi, kojoj je osnovni cilj promicanje mobilnosti studenata i profesora uspostavljanjem tzv. Europskog prostora visokog obrazovanja do 2010. godine. Naziv 'Bolonjski proces' dolazi od Bolonjske deklaracije koju su 19. lipnja 1999. potpisali ministri zaduženi za visoko obrazovanje iz 29 europskih država. Formalni naziv Bolonjske deklaracije je 'Europski prostor visokog obrazovanja'. Najznačajnije promjene u odnosu na dosadašnji sustav obrazovanja, svode se na sedam sljedećih točaka:

1.Novi studijski programi usklađeni sa srodnim programima zemalja potpisnica Bolonjske deklaracije
2.Prihvaćanje triju stupnjeva studija: preddiplomski, diplomski i poslijediplomski, i uvođenje suplementa diplomi radi lakšega zapošljavanja
3.Uvođenje bodovnog sustava (ECTS - European Credit Transfer System)
4.Pojačana mobilnost u kojoj će se studenti tijekom studija moći uključivati u nastavu unutar vlastitog i unutar europskih sveučilišta
5.Uvođenje usporedivih akademskih i stručnih stupnjeva radi lakšeg zapošljavanja i međunarodne konkurentnosti
6.Obveza osiguravanja, praćenja i upravljanja kvalitetom visokoobrazovnog sustava, te postizanje ekonomičnosti i smanjenja trajanja studija
7.Kraći postupak priznanja diploma stranih visokih učilišta.

Iz «studentske» perspektive stvari bi trebale izgledati ovako:

•student je u središtu zbivanja
•cilj je procesa povećati prolaznost, ali se studentima ne smije popuštati (cilj je rješavanje ''vječnih studenata'')
•želi se smanjiti prosjek studiranja
•studente stalno treba poticati na aktivnost
•rad se stalno treba pratiti i na temelju toga se dodjeljuju bodovi
•na kraju godine su studenti gotovi i nema formalnog ispita
•nastava bi se trebala odvijati u manjim grupama ljudi
•profesor uvijek mora biti na raspolaganju studentima te treba racionalizirati svoje vrijeme
•diplome će biti lakše priznate izvan Hrvatske i lakše će se naći posao
•studente se također treba poticati na učenje stranih jezika (poveznica sa mobilnosti)
•velika uloga bolonjskog procesa je nalaganje odgovornosti – i studentima i profesorima.

Što se od svega navedenoga do današnjeg dana na Hrvatskom sveučilištu realiziralo ne možemo sa sigurnošću tvrditi, no s obzirom da je jedan od glavnih ciljeva procesa olakšati studentima sam tijek studiranja, prvenstveno glede smanjenja zadane literature i načina na koji se pristupa polaganju ispita, a uzevši u obzir da studenti – sudeći po njihovim izjavama i nisu baš zadovoljni – izgleda da se mnogo toga po tom pitanju još mora učiniti. Trenutna situacija mogla bi se okarakterizirati na način da jedino privatne Visoke škole u Hrvatskoj trenutno provode «Bolonju» u potpunosti, pa se nekakav konkretni efekt najbolje može vidjeti upravo iz njihova primjera. A ono što se vidi i nije baš obećavajuće.

Dakle, prvi i glavni preduvjet studiranja na privatnim visokim učilištima (koja imaju službeni certifikat Ministarstva obrazovanja) – jest novac. Školarina za jednu godinu stoji i nekoliko desetaka tisuća kuna, s time što je samo plaćanje «olakšano» na način da se može otplaćivati u mjesečnim ratama koje su u visini prosječne hrvatske plaće. Ako se zadovolji prvi uvjet, prelazi se na sljedeće. Polaganje prijemnog ispita svedeno je na nekoliko pitanja iz opće kulture, jezika i testove ličnosti koje bi - sa popriličnom sigurnošću to možemo tvrditi – položila većina djece osnovnoškolskoga uzrasta.

Stječe se dojam da je Bolonja upravo tamo uzela najveći zamah – omogućivši studentima da nastavu, koja se sluša redovito svakoga dana u vremenskom periodu od tri-četiri sata, u grupama od po 15 studenata, sa svojim profesorima izgrade jedan posve prijateljski odnos, bez ikakvih pritisaka i eventualnog straha, čak do te mjere da u usporedbi sa hrvatskim srednjoškolcima i njihovim svakodnevnim «mukama», studenti vjerojatno imaju dojam da su na produženom godišnjem odmoru. Jedino što se od njih očekuje jest da u određenom zadanom postotku vremena budu prisutni na nastavi i da je koliko-toliko ne ometaju. O tome im naravno ovisi i prolazna ocjena na pojedinom ispitu, koja, ako se ispune spomenuti uvjeti ne može biti negativna, a vrlo lako može postati sasvim zadovoljavajuća, ako se u smislu učenja pokaže i malo dobre volje.

I pojedini se profesori (kako smo iz prve ruke čuli) šale na svoj račun, kako se «Zakon o potrošačima» mora poštivati...Ne ulazeći u same detalje i moguće prednosti programa koji se obrađuje u tako malim grupama (a prednosti zasigurno ima), stječe se dojam da hrvatskim intelektualcem novoga doba može postati gotovo svatko tko ima zadovoljavajuće financijske preduvjete i pokaže minimum dobre volje. Da li su to ljudi koji će u pozitivnome smislu pokrenuti hrvatsku znanost i gospodarstvo, ostaje za vidjeti. S druge strane, situacija na Sveučilištu prilično je zbunjujuća. Određene prilagodbe – u smislu obveznog pohađanja nastave i veće mogućnosti kolokviranja su ispunjene, no sve ostalo što bi trebalo studentima pomoći kod polaganja ispita, kao i toliko puta spominjano smanjenje vijeka studiranja – još uvijek nije zaživjelo.

Svjesni smo da svaka prilagodba zahtjeva protek određenog vremena i da su pritom počinjene greške u koracima sasvim normalna i uobičajena stvar, no činjenica je da na državnim fakultetima diljem Lijepe Naše trenutno vlada kaos, od kojega najmanje koristi svakako imaju studenti. Krivnja dakako nije ni na profesorima, većina kojih se svoj posao trudi obavljati u znatno promijenjenim uvjetima, no s neosiguranom odgovarajućom podlogom u smislu logističke podrške bez koje je ostvarenje ovakvih programa u postojećim materijalnim uvjetima zaista, čista utopija. Neosporno, Hrvatska bi se na svim razinama trebala potruditi prihvatiti pozitivne promjene i prilagodbe u smislu napretka i stvaranja modernoga društva. Ali, ipak, postavlja se pitanje samo koliko se u te i takve projekte poželjno upuštati na brzinu i bez temeljitih analiza određenih prednosti i mana koje te promjene sa sobom donose. Za sada, čini se da smo se sveli samo na slijepog poslušnika koji provodi tuđe loše naputke.

Svakako bi se trebalo založiti da se učini sve da se studentima olakša sam proces studiranja, no čini se da pritom nije potrebno bespotrebno srozavati kriterije znanja i ocjene. Čini se da se obrazovni sustav na razini visokog školstva u RH trenutno nalazi upravo u jednom procijepu između dvije krajnosti. S jedne su strane privatne visoke škole gdje kako sada stvari stoje studiranje sliči više na "dječju igru" nego na ozbiljan studij, i tu se sa bolonjskim olakšanjima programa u svakome slučaju odlazi predaleko, jer ni jednome društvu ne trebaju i ne koriste "intelektualci", koji su svoj akademski status moglo bi se tako reći – prvo platili, a onda odsjedili u tri godine. S druge strane, dojma smo da se za studente na hrvatskim sveučilištima i nije učinilo mnogo, osim što je došlo do strašne zbrke i miješanja između bolonjaca i studenata koji ispite polažu po starome programu, tako da je danas ustvari malo što jasno i njima i profesorima, kao i ljudima koji rade u studentskim referadama i trebali bi im biti od pomoći.

U svakom slučaju, trenutna situacija nikako nije obećavajuća, čitav obrazovni sustav trpi, a ministar znanosti ponosno izjavljuje kako sama reforma ide najboljim mogućim tijekom i brže od očekivanog. Ne zna se samo kome on to priča, kada ga apsolutno svi, od profesora, studenata pa do tvrtki i korporacija koje već sada radije zapošljavaju studente sa "starim" diplomama, nego novopečene bolonjce sustavno demantiraju. Europski trend također pokazuje da se ponovno pokušava pronaći neko novo rješenje. A, kako sada stvari stoje, ljudi u Hrvatskoj koji bi trebali odlučivati o tim nadasve značajnim pitanjima još uvijek su u fazi bezrezervnog oduševljenja sa svime što je u jednom trenutku došlo iz Europe. Ne daj Bože da naučimo nešto na njihovom primjeru i da već sada pokušamo popraviti ili ispraviti ono što očito nije dobro. Ne, mi ćemo i ovoga puta najprije tresnuti o tlo, da bi tek onda shvatili da smo padali.

M.M.B.

{mxc}


Čet, 29-10-2020, 00:21:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.