Izborni krah HSP-a

Izborni krah HSP-a

Najveća senzacija parlamentarnih izbora održanih ove nedjelje u Hrvatskoj jest izborni neuspjeh, bolje rečeno debakl Hrvatske stranke prava i njenoga predsjednika Ante Đapića. Iako nakon višemjesečnih gafova i reputacije stranke koja se u posljednje vrijeme znatno pogoršala o potpunom iznenađenju ne može biti riječi, ipak, krah ovolikih razmjera malo je tko u Hrvatskoj očekivao i predvidio. Samo jedan za sad osvojeni mandat Ante Đapića znači da u Saboru ne će imati ni klub zastupnika, što je za donedavno jednu od jačih stranaka u Lijepoj Našoj ravno političkoj katastrofi. No, da se situacija za HSP ne razvija u dobrom smjeru moglo se zaključiti već nakon skandala oko izgradnje rukometne dvorane u Osijeku i sukoba s HDSSB-om na lokalnoj razini, kada su pravaši prozvani zbog financijskih malverzavija. Istovremeno, politika Ante Đapića sve se više počela udaljavati od načela i smjernica koje je ta stranka podržavala od svojeg političkog oživljavanja u Hrvatskoj 90-tih godina prošlog stoljeća.

Stranka koja se nekad predstavljala kao izrazito državotvorno orijentirana, počela je u tom smislu raditi prevelike kompromise i ustupke pragmatične naravi, koji su jedan za drugim pokazivali sve manje onog što im je nekoć predstavljalo primarni interes, a sve više beskompromisnu Đapićevu želju za vlasti. Dvije, moglo bi se to tako reći «intelektualne» uzdanice i kapaciteti stranke koji su svojim političkom angažmanom, lucidnošću i svakako karizmom bile prave niti vodilje i predstavljale stvarnu snagu HSP-a, prije nekog su vremena dale neopozive ostavke na sve svoje dužnosti i funkcije u stranci. Riječ je naravno o Tončiju Tadiću i Miroslavu Rožiću, koji su od HSP-a kao marginalne političke opcije osobnim političkim talentom uspjeli napraviti «brand», ili modernu jaku političku snagu desne orjentacije sa snažno izraženim uzlaznim trendom.

No, koliko su god Đapiću Tadić i Rožić u tom smislu bili potrebni, toliko je – vjerojatno postavši svjestan svojeg nazovimo to tako mediokritetstva, shvatio da su mu oni istodobno najveća prijetnja za očuvanje liderskog položaja unutar same stranke. Kako je rasla Tadićeva i Rožićeva, a time i HSP-ova popularnost, tako je istodobno njihova omča oko vrata koju im je u hijerarhijskom smislu stegnuo Đapić, postajala sve uža i jača. Istodobno, njegovi su apetiti za sudjelovanjem u vlasti toliko porasli, da je program HSP-a poprimio znatno drugačiju formu i preko brojnih političkih ustupaka i promjena smjerova stranka je izgubila dio svog prepoznatljivog identiteta – ponajviše u smislu zaštite i očuvanja nacionalnih interesa i vrijednosti Domovinskog rata.

Kad se tome pridodaju financijske malverzacije u Osijeku, kao i gubitak dvojice najpopularnijih i medijski najeksponiranijih ljudi stranke, jednostavnom se računicom objašnjavaju razlozi ovako, po HSP katastrofalnih izbornih rezultata. Postavlja se pitanje, koji je sljedeći potez Ante Đapića? Nakon političkog debakla ovako velikih razmjera, i nakon gubitka ovako velikog broja mandata u odnosu na prošli saziv Sabora, logično bi bilo da ponudi ostavku na svoje predsjedničko mjesto. No, kako živimo u državi u kojoj je sve moguće, nitko se ne bi trebao začuditi ako mu tako nešto uopće ne padne na pamet.

Svejedeno, ako odluči nastaviti voditi stranku, zbog svoje, ipak ne dovoljne političke, a i intelektualne kompetencije morat će potražiti svojevrsne savjetnike negdje drugdje, kako bi se na bilo koji način uspio na nogama održati bar još nekoliko «rundi». Ti će ljudi svoje političko uporište najvjerojatnije imati negdje drugdje izvan HSP-a, što bi za samu stranku moglo  dugoročno ostaviti pogubne posljedice, od kojih se ne će tako lako oporaviti. Takav bi rasplet za Hrvatsku i njene birače značio veliki gubitak, jer ne samo da ostaju bez bar malo jače desne stranke u Saboru, već ostaju bez bilo kakvog uvjetno rečeno desnijeg izbora i na razini čitave države. Tako nešto niti za jednu državu pa tako ni Hrvatsku nije i ne može biti dobro.

M.M.B.