Ne smije se dopustiti krivotvorenje istine o Domovinskom ratu

Ne smije se dopustiti krivotvorenje istine o Domovinskom ratu

Nakon što je na suđenju generalima Ademiju i Norcu 26. rujna ove godine svjedok Stevo Jović - bivši milicajac iz Divosela - naveo kako mu je rečeno da su mu ženu živu nabili na kolac, te nakon što je umirovljena ravnateljica riječkog Zavoda za sudsku medicinu Renata Dobi-Babić tu izjavu opovrgnula izjavivši da u Medačkom džepu niti jedno tijelo na kojem se radila obdukcija nije imalo tragove masakriranja, u srijedu se na tom istom suđenju u tom smislu opet moglo svašta čuti. «Na leševima iz Medačkog džepa nije bilo tragova sakaćenja, mučenja ili seksualnog nasilja, ali je po položaju nekih tijela utvrđeno da su zapaljena živa» - rekao je svjedočeći na suđenju generalima Rahimu Ademiju i Mirku Norcu banjalučki patolog Željko Karan.

Sadašnji šef katedre za sudsku medicinu u Banjoj Luci pregledao je na poziv Save Štrpca, ondašnjeg sekretara krajinske pobunjeničke vlade, tijela koja je hrvatska strana nakon akcije predala Srbima. Osim 52 tijela razmijenjena nakon akcije Karan je napravio obdukciju devet tijela u Gračacu te 11 u Medku koje je na terenu prikupio UNPROFOR. Na niti jednom tijelu nije bilo tragova mučenja, sakaćenja ili unakaženja te naznaka da su ranije bila zakopana. Većina leševa koje je predala hrvatska strana imali su strijelne ili eksplozivne rane i bilo je očito da su stradali u ratnim akcijama. Do zaključka da su neki leševi zapaljeni i prije smrti patolog je došao zbog karakterističnog položaja tijela. Muškarci, pojasnio je, pod utjecajem visoke temperature zgrčene ruke stavljaju ispred sebe, dok žene savijaju noge u koljenima i kukovima.

Fascinantna je zapravo količina upornosti i ustrajnosti kojom se hrvatski branitelji sustavno prikazuju kao monstrumi koljači, silovatelji, a sad eto i spaljivači živih ljudi, a sve to bez igdje ikakvih dokaza. U stručnost (i dobronamjernost) banjalučkog patologa na ovom mjestu nema potrebe zadirati, no stječe se dojam da za optužbu bilo koje osobe da je bila u stanju počiniti takav strašan čin ipak nije i ne može biti dovoljno ustvrditi da su ta tijela – zaključujući po položaju ruku i nogu – eto spaljena živa i «logičnim» slijedom ustvrditi da su tako nešto, ako je to i istina, naravno počinili hrvatski vojnici i k tome još namjerno. Nije potrebna velika mudrost i stručnost da bi se shvatilo, da je za stvaranje svih tih zaključaka ipak potrebno mnogo konkretnijih dokaza, od onih što su predočeni, ako su to uopće dokazi, a ne nečije subjektivno mišljenje koje može, ali i ne mora biti točno.

Mnogo je takvih «mišljenja» na suđenjima hrvatskim generalima već izašlo u javnost i većina ih je naravno opovrgnuta od strane struke kao netočna i zlonamjerna, ali šteta koja je time počinjena osobama kojima se sudi, ali i svim onima koji su u tim akcijama sudjelovali – ne može se popraviti. Postavlja se pitanje kako takve, najblaže rečeno neprovjerene informacije tako olako dolaze na naslovnice većine najjačih hrvatskih medija, i to u veći ni slučajeva budu donjete kao činjenice, bez ikakvog popratnog komentara. Naravno da demantiji takvih laži, nekoliko dana kasnije dobiju svoje mjesto na posljednjim stranicama i ne postignu apsolutno nikakav efekt. Do kad će takva farsa, svesrdno potpomognuta od strane većine medija nastaviti činiti štetu i bacati blato na hrvatske heroje?

Do kad ćemo svi zajedno gledati kako se obezvrjeđuju žrtve ljudi koji su za Lijepu Našu kako je volimo zvati dali svoje zdravlje, a danas ih se zatvara kao zločince, oduzima im se ljudsko dostojanstvo nazivajući ih ubojicama i ostavlja na cesti zaboravljene u vremenu kad su ovom našem društvu itekeko trebali i značili? Dok svi zajedno ne promijenimo svijest o sebi i svojim žrtvama, ne možemo očekivati ni drugačiji odnos od onog koji nam međunarodna zajednica pokazuje najbolje putem Haaškog suda. Ako se ne osvijestimo, njihove će nam presude napisati i zapečatiti povijest i neku sasvim novu i drugačiju istinu od one koja se stvarno događala na ovim prostorima prije tek nešto više od desetak godina. Takvo falsificiranje činjenica, svi zajedno kao živući svjedoci tog vremena ne smijemo dopustiti.

M.M.B.