Guske u magli

Presuda je sramotna i sud nije ispunio svoju zadaću, no Hrvatska bi prekidom suradnje s tim istim sudom samoj sebi zabila autogol – tako bi se nekako otprilike mogle sažeti izjave premijera Sanadera posljednjih nekoliko dana, vezano uz problematiku nastavka ili eventualnog prekida suradnje s Haagom. Što se iz ove izjave konkretno može izvući? Poruka je jasna, dopustit ćemo da nam Europa dijeli i najniže moguće udarce, ustvrdit ćemo kako, eto, to što nam rade nije u redu, ali ćemo svejedno spremno skinuti gaće da još dobijemo po goloj... A na prijedlog o mogućnosti prekida svih odnosa s tom farsom pravde, ustvrdit ćemo kako bi nam tada svim zajedno bilo još i gore. Na koji način gore?

Hrvatski političari do sad su svojim ponašanjem svima nama zabili već toliko autogolova, da smo se do sad već na njih trebali i naviknuti. Nakon ovakvih sramotnih presuda i višestrukih potvrda da «ta» institucija u Haagu, koja više ne zavređuje naziv suda bilo kakve pravde, a kamoli međunarodne – služi za isključivo i samo prekrajanje i politiziranje istine o Domovinskom ratu i uloge hrvatske države u istom. Sanader bi pred Općom skupštinom UN-a 15. listopada trebao uložiti prosvjed i «opasno zaprijetiti», da ako presuda ostane ista, Hrvatska će ...što? Tu priča prestaje. Jer i Sanader i njegova vlada vrlo dobro znaju da oni međunarodnoj zajednici ne znače ništa, i da će biti na vlasti onoliko dugo koliko se to nekim veleposlanicima i njihovim vladama bude sviđalo. Da ne bi bilo zabune, nije narod zbog toga kriv. Kriv je Sanader koji je s tim narodom raskrstio čim se dočepao vlasti.

Zato se čini da su ovakvi kvazi potezi iskazivanja nekakvog «protesta» puko mazanje očiju i kupovanje vremena, da se hrvatska javnost kao i nebrojeno mnogo puta do sad malo primiri i «hladnije glave» počne razmišljati kao i njena politička elita, jer kako su jučer istaknuli, politika se mora voditi razumom i srcem, a ne samo srcem. Postavlja se pitanje zašto se Hrvati uopće ljute, kad od izbora do izbora konstantno biraju jedne te iste ljude koji samo u relativno pravilnim vremenskm razmacima promjene fotelje. Njima je dobro, vjerojatno i puno bolje nego većini običnog puka, koji ovakve afere relativno brzo uvjetno rečeno zaboravlja, pritisnut svakodnevnim brigama.

Ljudi koji se već godinama izmjenjuju iz pozicije u opoziciju vjerojatno se i trude, no taj trud očito nije dovoljan, jer nedostaje političke i diplomatske sposobnosti. I tu dolazimo do glavnog problema – u ovoj državi ne postoji politička alternativa. Hrvati bi možda i glasali za drugu opciju, kad bi prava druga opcija i postojala. To ne znači da u Lijepoj Našoj nedostaje pametnih glava koje bi znale naći načina kako s tom istom Europom izaći na kraj istovremeno visoko podignute glave i neokaljanog nacionalnog dostojanstva. Možda je problem u tome što takvi ljudi u ovoj državi ne mogu doći u priliku od onih kojima je najveća sposobnost u umješnosti očuvanja vlastitih političkih pozicija.

Iz svega se ovoga može zaključiti da nam se svim zajedno na žalost ništa dobrog dogoditi ne će, sve dok su stvari postavljene na ovaj način. Stječe se dojam da Hrvatskoj hitno treba «svježe krvi», odnosno novih lica na političkoj sceni koji bi svojim obrazovanjem i političkom neopterećenošću uz pokoji mudri savjet intelektualaca iz starije generacije – pronašla bolji put da konačno prestanemo glavinjati kao «guske u magli», jer hrvatska država, građani, i općenito hrvatski narod zaslužuju puno bolje.

M.M.B.

{mxc}