FaberNeprimjerene reakcije policije koje se doslovno kumuliraju posljednjih nekoliko dana nesumnjivo su pridonijele stvaranju izrazito loše slike kako o stupnju i razini demokracije i civiliziranosti hrvatske države, tako i njene vlasti. Podsjećamo, riječ je o pretrazi stana mladog dubrovačkog SDP-ovca Nikše Klečaka koji je na Facebooku objavio sliku premijera Sanadera u nacističkoj uniformi i privođenju radi kršenja «javnog reda i mira» mladića u Zagrebu koji je u kasnim noćnim satima lijepio plakate za prosvjed protiv vlade organiziran preko Facebooka. S obzirom da je i u jednom i u drugom slučaju riječ o «incidentima» koji su svojevrsni presedani i koji se teško i nategnuto mogu podvesti pod slovo zakona, opravdano se nameće kakvog se posla novoinstalirana profesionalna i «depolitizirana» hrvatska policija primila. Pogotovo ako se u obzir uzmu bombastične najave pojedinih medija sklonih opoziciji (posebice Jutarnjeg lista) o postavljanju Karamarka i Fabera kao o nečem najboljem što nas je zadesilo u proteklo vrijeme. Odgovor na to pitanje može biti vrlo jednostavan, odnosno naglašena banalnost situacije nameće sumnju kako se ne radi u ovom slučaju samo o koincidenciji, već da je možda nešto drugo posrijedi.(mmb)
Add a comment        
 

 
politička korektnostČini se kako je komentar na temu famoznog Facebooka, objavljen prije nekoliko dana na ovom Portalu, doslovce bio proročanski. U njemu smo naime ukazali kako je i u kolikoj mjeri jedna, što bi trebala biti prvenstveno socijalizacijska stranica, iskorištena za propagiranje određenih (i to samo određenih) političkih ideologija. Ono što nismo predvidjeli jest da će isti taj Facebook nakon samo nekoliko dana iz sličnih razloga postati top tema u Hrvata. Naime jedan mladi SDP-ovac iz Dubrovnika odlučio je iskoristiti za političku promidžbu popularnost i općeprihvaćenost Facebooka (posebice od strane mlađih ljudi), istaknuvši upadljiv naslov «Kladim se da ću pronaći 5 000 ljudi koji ne vole Sanadera» i potkrijepivši svoju ideju fotomontažom premijera u fašističkoj uniformi. Kako u Hrvatskoj trenutno zasigurno postoje puno veće i intrigantnije afere od ove spomenute, ali za koje političke elite nemaju ili ne žele pronaći lijeka, odlučili su se izgleda uhvatiti u koštac s ovom (ako je se aferom uopće može nazvati) i prokušanom metodom ponovno skrenuti pažnju s bitnih stvari. Tako sada imamo situaciju u kojoj je cijela država, a posebice «depolitizirana» hrvatska policija, na nogama zbog jedne prilično loše i benigne slike. E sad, primjećujemo mi, apsurdna situacija izrodila se u međuvremenu u nešto puno više. Jer nekima je sporna slika očito vrlo zgodno došla kad se policija danas našla u ulozi pisca novog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. (mmb,mm)
Add a comment        
 

 
Narodni herojiRavnatelj Pomorskog muzeja u Splitu Stjepan Lozo ovih dana pod nazivom ‘Kompartijo, mirisavo cvijeće’ namjerava izložiti biste, fotografije, knjige i pjesmarice u čast Partije. Riječ je o bistama «prekaljenih partizanskih heroja» Vlade Bagata, Velimira Škorpika, Karla Rojca, Sergeja Mašera i njihovog glavnog komandanta – Tita. Muzejski kustos Ljubo Radić istaknuo je kako su spomenute biste početkom devedesetih godina bile politički opasne i nisu imale nikakvu materijalnu vrijednost, a da bi danas mogle, s obzirom na nostalgičarske trendove u društvu izazvati veliko zanimanje građana. Ono što bi se moglo zaključiti jest da ti likovi nisu bili, kako je to Radić kazao opasni početkom devedesetih, nego podosta godina prije toga kad su predvođeni jednim od najgorih komunističkih zločinaca na svijetu Titom prouzročili smrt stotina tisuća Hrvata. No ono u vezi s čim je spomenuti kustos na žalost ipak poentirao jest da se Hrvatska danas pod jakim utjecajem projugoslavenskih struktura u određenom dijelu pretvorila u nekakvo polunostalgičarsko društvo. Iako, ono što nikako nije i ne može biti jasno jest za čime se to zapravo žali.(mmb)
Add a comment        
 

 
HodakoviNeposredno nakon mučnog ubojstva mlade Ivane Hodak većina ljudi u nevjerici je čitala strašne medijske napise koji su sustavno pokušavali diskreditirati žrtvu dovodeći je potpuno neopravdano u vezu s ljudima iz kriminalnog miljea. Opću konsternaciju izazvala je onda Globusova fotomontaža, odnosno gnjusna krivotvorina Ivane kako sjedi u krilu generala Zagorca, s kojim su je bezuspješno pokušavali dovesti u ljubavnu vezu. Danas, medijska se haranga na obitelj Hodak nastavlja podjednakim intenzitetom, ali u nešto drugačijem smjeru. Tako je posljednjih dana tjednik Nacional, kojeg Zvonimir Hodak, ali i ne samo on, naziva «neslužbenim glasnikom mafije» donio zlonamjerne konstrukcije kako je pokojna Ivana navodno vodila brigu o svim imovinsko-pravnim pitanjima i građevinskim projektima klijenta svog oca Vladimira Zagorca, kako su njih dvoje učestalo komunicirali te ponavlja sumnju da su neko vrijeme bili u odnosu koji nije bio samo poslovan. Pa iako ovakva pisanja predstavljaju eklatantan primjer kršenja  elementarnih načela novinarske profesije, nitko se u hrvatskom društvu do današnjega dana nije našao pozvan na ovakve blasfemne napise reagirati i tražiti odgovornost za rečeno ili napisano. Ovako ispada da tugujuća obitelj sada mora voditi vlastiti privatni rat, čak se i povlačiti po sudovima ne bi li prava bila bar malo zadovoljena. Postavlja se pitanje - gdje su danas te udruge i ljudi koji se vole hvaliti kako brinu o zaštiti ljudskih prava u Hrvatskoj, zašto se nitko od njih nije oglasio? Što je s političarima koji inače vole zabadati nos u apsolutno sve i svašta, kako to da u slučaju Ivane Hodak svi šute? Za razliku od njih, Portal HKV-a šutjeti ne će i o ovoj, ali i sličnim temama, nego ćemo pisati i govoriti u skladu s našom savješću.(mmb)
Add a comment        
 

 
Siniša Glavašević18. studenoga na Dan sjećanja na vukovarsku žrtvu, na prvom je programu Hrvatske televizije, a nakon središnjeg Dnevnika, prikazan film «Zapamtite Vukovar». Ništa u toj činjenici ne bi bilo sporno kad ovaj film ne bi predstavljao najobičniju krivotvorinu istine o onome što se u Vukovaru zbivalo, točnije manipulaciju sudbinama vukovarskih heroja novinara Vukovarskoga radija Siniše Glavaševića i Branimira Polovine. Njih dvojica koji su danas nesumnjivo simboli vukovarske žrtve, borbe i ponosa, ali i hrvatske novinarske hrabrosti od koje je danas malo što ostalo, na nedopustiv su način, tendenciozno ili samo površno, prikazani potpuno neautentično. Film koji govori o stvarnim ljudima i događajima, a pogotovo ako je tema osjetljiva poput ove u kojoj se radi o jednom od najeksponiranijih ratnih zločina u Hrvatskoj prije svega mora biti činjenično utemeljen, a film Fadila Hadžića to nikako nije. Ostaje nejasnim iz kojih je razloga redatelj filma ovoj iznimno osjetljivoj i Hrvatima prevažnoj temi pristupio s toliko nemara i površnosti, ne istraživši ni osnovne činjenice i ne poslušajući brojne svjedoke koji su mu bili nadohvat ruke. Dovoljno je pogledati koji nastavak serijala "Heroji Vukovara", a da se shvati koliko je ljudi tamo bilo i koliko ih je redatelju moglo pripomoći svojim iskazima, naravno, u slučaju da su ga ti iskazi zanimali. Ali nisu. Ovako, njegov je film događaje u vukovarskoj bolnici i na Ovčari prikazao u maniri balkanske krčme u naglašeno romantiziranoj, kazališnoj izvedbi koja svojom «autentičnošću» zapravo ne daje niti naslutiti što se tamo tih tragičnih dana zaista i dogodilo. (mmb)
Add a comment        
 

 
Sanader i MesićPredsjednik Mesić ovih je dana neprimjerenim, neukusnim i štoviše degutantnim izjavama o planiranoj uštedi na sprovodima branitelja ponovno šokirao čitavu hrvatsku javnost. Ono što je posebno zanimljivo, a možda i znakovito jest da su ovoga puta iako itekako očekivane, izostale reakcije predstavnika Vlade, posebice premijera Sanadera, koji je izgleda ovaj eksces odlučio ne komentirati. Na taj način zapravo Mesiću ostaju potpuno otvorene ruke jer je izostao onaj korektivni faktor koji je temeljna značajka odnosa premijera i predsjednika u Hrvatskoj, odnosno značajka takozvanog sustava podjeljene vlasti općenito. Jer, ako Sanader šuti, nitko drugi za reakciju i ne preostaje, naime, poznato je kako druga najveća stranka u Hrvata manje ili više otvoreno podržava Mesića, s kojim na neki modificirani prešutni način gotovo da koaliraju, što nije ništa čudno ako se u obzir uzme tijesna povezanost SDP-a i HNS-a na državnoj razini. No pitanje koje je u ovoj priči možda i najbitnije jest iz kojeg to razloga premijer šuti na predsjednikove eskapade moći i bahatosti. Je li to zato što je svjestan da je politički slab i mudro čuva stečene pozicije, ma koliko god one bile poluformalne? Možda ne želi pridonositi širenju kaosa koji bi dodatno otežao put Hrvatske u EU? Bilo kako bilo, Sanader se u ovom trenutku očito odlučio pritajiti i iz vlastitih interesa (ma kakvi oni bili) držati privremeno primirje na relaciji Banski dvori-Pantovčak. A da se nešto kuha daju naslutiti i najnovije izjave predsjednika Mesića vezano uz predstojeće predsjedničke izbore.(mmb)
Add a comment        
 

 
MesićHrvatska se zajedno s velikim ostatkom svijeta u posljednje vrijeme našla u vrtlogu borbe s financijskom krizom koja neumoljivo udara po svim aspektima života – od gospodarstva općenito do razine standarda prosječnog građanina. Iako to nije područje koje predsjednik Mesić ponajviše preferira u svojim medijskim istupima, ovih je dana te teme gotovo nemoguće izbjeći. No, itekako je zanimljivo kako predsjednik u svakoj situaciji nekako uspije okrenuti vodu na vlastiti mlin i naći načina kako da se neometano nastavi obračun s «nacionalističkom problematikom» pa čak i u sklopu čiste ekonomske sfere. Mesić je tako u ponedjeljak u emisiji Hrvatskoga radija "S predsjednikom na kavi"  izjavio kako on izlaz vidi u stavljanju naglaska na proizvodnju i izvoz, no nakon toga predložio je i jednu konkretnu mjeru uštede. Naime, Mesić smatra kako će se država spasiti ako uštedi ni manje ni više nego na pogrebima branitelja. «Svim se braniteljima odaje vojna počast na pogrebu. Branitelja je 500 tisuća, no mislim da je to previše te da se treba revidirati taj broj. Održava se pet pogreba dnevno, a na svaki se pogreb šalje po jedan vod vojnika. To je 13 tisuća vojnika godišnje, uz sve pogrebne pijetete. To je samo jedan slučaj gdje možemo doći do uštede». Ovakav prijedlog previše je amoralan i dovoljno govori sam za sebe, a da bi ga i mi pretjerano komentirali. No ono što bi ipak vrijedilo prokomentirati jest osoba koja je takve mjere predložila.(mmb)
Add a comment        
 

 
NobiloViskovićAnte Nobilo često je spominjano ime kako općenito u hrvatskim medijima, tako i na ovom Portalu. Iako pisanje o mislima i djelima tog čovjeka i pravnika, bivšeg pomoćnika okružnog tužitelja bivše Jugoslavije i nije pretjerano ugodan sport, on nas počesto na komentiranje njegovih djelovanja, svojim politikantskim eskapadama sam natjera. Dakle, ovoga puta, najnovija Nobilova misao objavljena u srpskom Blicu glasila bi ovako – «Oluja je imala više elemenata genocida nego zločin u Vukovaru». Nobilo je tako za srpski tisak iznio svoja razmišljanja o aktualnoj tužbi Hrvatske protiv Srbije i srpskom odgovoru u obliku protutužbe za koje je kazao kako misli (ili se nada) da niti jedna ni druga ne će proći na Međunarodnom sudu. Što je, ako se u obzir uzmu politički ideali i putevi odvjetnika Nobila, zapravo jedino što se u ovom trenutku od njega i može očekivati. Jer da bi se dobila šira slika i pozadina čitave priče u obzir valja uzeti čitav njegov životopis iz kojeg ćemo na ovome mjestu izvući neke najrelevantnije podatke. Dakle, u vremenu oko priznanja hrvatske samostalnosti o Nobilu se i nije moglo baš previše čuti i saznati. Kao i mnogi pripadnici starog režima koji su u istom obnašali odgovorne funkcije, Nobilo se početkom devedesetih odlučio pritajiti i pričekati što donosi «bolje sutra». A bolje sutra za njega je svanulo vrlo brzo pa je u novoj državi svoje mjesto pod (političkim) suncem tražio kao veliki zagovornik potrebe priznanja zločina koji su po njemu i njegovim istomišljenicima počinjeni s hrvatske strane.(mmb)
Add a comment        
 

 
PusićSrbi i Hrvati oduvijek su bila dva vrlo različita naroda, bez obzira na teritorijalnu uvjetovanost njihovih država. Za vrijeme bivše Jugoslavije ta su dva naroda bila prisiljena živjeti u jednoj neprirodnoj situaciji, iako je ona nesumnjivo nekima odgovarala više, a nekima (Hrvatima) manje. Kroz tih dugih i mučnih desetljeća prisilnog suživota o svojim smo istočnim susjedima naučili sve što se naučiti može – kako i koliko rade, razmišljaju, koje su im želje, aspiracije, što vole, a što ili koga ne vole, štoviše mrze. Jugoslavenska priča koja je već puno puta pričala o životu Srba na račun Hrvata otišla je u povijest i tamo će nadajmo se i ostati zauvjek. Neke druge stvari koje su Srbi pokazivali kao sebi svojstvenima ovih su se godina od kad žive i funkcioniraju samostalno, možda i promijenile. No ono što se nije promjenilo, a najvjerojatnije se nikada i ne će promijeniti jest iskonska mržnja prema Hrvatima, koja danas koliko god teško za povjerovati nije ništa manja nego devedesetih u doba trajanja najvećih sukoba. A ta je mržnja plod srpske politike koja ne dopušta bilo kakva odstupanja od zadanog smjera, a to je teški nacionalizam i antagonizam prema Hrvatima koji su im po njihovim uvjerenjima vjerojatno krivi za sve što im se ikada loše u povijesti dogodilo. Ono što je posebno zanimljivo pritom jest način na koji Srbi ne dopuštaju i ne žele promijeniti mišljenje iako nemaju apsolutno nikakvih argumenata za isto te iako ih činjenice sustavno i u potpunosti demantiraju. Srbija danas ima svoju istinu o Domovinskom ratu, istinu koja je plod sprege tamošnje politike i medija kroz skoro dva desetljeća. Najbolji primjer kako se to radi jest emisija «Da možda ne» koja se (nešto slično poput Latinice u Hrvatskoj) emitira sustavno u udarnom terminu i bavi se političkim temama i to ponajviše (baš poput Latinice) temama koje su sporne između dvaju susjednih naroda. No, postoji jedna osnovna i temeljna razlika između tih dviju emisija. Naime, srpska «Latinica» ima izrazito nacionalistički predznak što se za onu «hrvatsku» baš i ne može reći.(mmb)
Add a comment        
Uto, 17-09-2019, 15:23:29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.