Ne ponovilo se nikome, ni najgorem neprijatelju

Ne bi li bilo normalno da presudu na Haaškom sudu dočekujemo opušteno znajući da heroji Domovinskog rata nisu krivi i uvjerivši se u to ponovo nakon višegodišnjeg suđenja kada ni Tužiteljstvo nije uspjelo dokazati suprotno? Kako to da cijeli hrvatski narod s velikom pažnjom i strepnjom iščekuje kako će u petak 15. travnja glasiti presude hrvatskim generalima u Haagu? Kako to da se bojimo da bi jedna odista blistava i rijetko u povijesti viđena oslobodilačka operacija kao što je bila Oluja mogla uopće biti proglašena "zajedničkim zločinačkim pothvatom"?

Ne govore li upravo postavljena pitanja zapravo najbolje o biti Haaškog suda? Ne govori li psihoza koja se u Hrvatskoj razvila nailaskom 15. travnja najbolje koliko je povjerenje u pravdu i pravo Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije? Ne govori li strah koji je svugdje primjetan u inače ponosnom i hrabrom narodu, koji se nakon devet stoljeća izborio za svoju samostalnu državu, najbolje o nakaznoj prirodi nečega što je trebala biti međunarodna pravda?

Trebalo bi biti normalno da žrtve jedne bezobzirne i genocidne agresije s najvećim povjerenjem i optimizmom gledaju u Sud koji su osnovali Ujedinjeni narodi. Da vjeruju da će od toga suda dobiti barem pravnu satisfakciju, kada se mrtve više ne može uzdići, niti obogaljenima vratiti noge, ruke, zdravlje. Trebalo bi, ali nije tako.

Umjesto da nam pričaju o Europskoj uniji kao zajednici ravnopravnih država, dok im se domaći političari snishodljivo smješkaju, neka nam na gornja pitanja dadu odgovore strani predstavnici koji su se ovih dana u Zagrebu izmjenjivali kao na tekućoj traci. Neka nam odgovore dade, primjerice, britanski ministar pravosuđa Kenneth Clark koji je samo 48 sati prije izricanja haaške presude sletio u Zagreb reći kako je "impresioniran pravosudnim reformama provedenim u Hrvatskoj, te da će se uskoro odlučivati o tome jesu li one nepovratno zaživjele i je li došlo vrijeme da RH postane članicom Europske unije"?

Kako treba tumačiti ove riječi kada zasigurno preko diplomatskih kanala ministar Clark već presudu zna? Što to znači odlučiti o tome da li je pravosudna reforma u Hrvatskoj nepovratna zaživjela? Kako se o takvome nečemu što se može vidjeti tek u dugoročnome ciklusu može odlučivati uskoro? Kako to, pitajmo ministra Clarka, da mi kao hrvatski građani svaki puta kada se spominje skora odluka o hrvatskom članstvu u EU mislimo da se od Hrvatske opet nešto novoga zahtjeva, a što će  vladajuće strukture, kao i do sada, spremno ispuniti?

S druge strane, možda ohrabrujuće treba shvatiti riječi ministra Clarka da je "stvaranje neovisne i demokratske hrvatske države jedan od većih događaja u njegovu životu"? Je li ohrabrujuće to što čak i famozna Documenta u svom jučer izdanom posebnom priopćenju o "teškom nasljeđu neprocesuiranih zločina" priznaje da je Oluja "skršila samoproglašenu Republiku Srpsku Krajinu" čime je "na tom području ponovno uspostavljen ustavno pravni poredak Republike Hrvatske". Treba li biti znakovito da je Dokumenta uspjela izdvojiti samo tri neprocesuirana incidenta za vrijeme trajanja Oluje, od kojih je treći čak i pogrešno naveden? Ona Dokumenta koja se nikada nije oglasila s posebnim priopćenjem o "teškom nasljeđu neprocesuiranih zločina" u slučaju 600 ubijenih u UNPA zonama tijekom srpske okupacije, u slučaju više od 1.000 ubijenih u granatiranju Osijeka i Slavonskog Broda, ili u slučaju tisuća ubijenih, protjeranih i u srbijanske koncentracijske logore satjeranih Vukovaraca.

Od znanja kakva je Haaška presuda u trenutku pisanja ovoga teksta dijeli nas sada već manje od 24 sata. No, kakva god presuda bila jedno se može reći već sada. Svih naših bojaznosti, frustriranost i nepovjerenja koja su se nagomilala kroz sve ove godine nemamo se što sramiti. Neka ih se srame Oni, jer sve naše trenutne emocije dokaz su koliki promašaj predstavlja Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju. Ne ponovilo se. Nikome. Ni najgorem neprijatelju.

M. M.

Britanski ministar impresioniran reformama

U Zagrebu je danas britanski ministar pravosuđa Kenneth Clark. Hrvatski je cilj završetak pregovora s Europskom unijom u lipnju, poručila mu je premijerka Jadranka Kosor na sastanku u Banskim dvorima. Izvijestila ga je o svim aktivnostima koje se poduzimaju kako bi se to i ostvarilo.

Predsjednica Vlade potanko ga je izvijestila o napretku u jačanju i neovisnosti pravosudnih institucija, izmjenama zakonodavstava i izmjenama Ustava. Poseban je naglasak stavila na rezultate u borbi protiv korupcije i učvršćivanju temelja pravne države.

Clark je istaknuo da iznimno cijeni napredak koji je Hrvatska ostvarila u pregovorima s Unijom te naglasio da je želio doći u Zagreb i osobno sudjelovati u razgovorima o ispunjavanju kriterija za zatvaranje Poglavlja o pravosuđu.

Kako je priopćila Vlada, britanski je ministar zaključio da je stvaranje neovisne i demokratske hrvatske države jedan od većih događaja u njegovu životu.

S Kennethom Clarkeom o napretku RH u ispunjavanju mjerila za zatvaranje poglavlja 23 razgovarali su ministri Gordan Jandroković i Dražen Bošnjaković.

Clarke je u izjavi nakon razgovora s Bošnjakovićem rekao da je impresioniran pravosudnim reformama provedenim u Hrvatskoj te da će se uskoro odlučivati o tome jesu li one nepovratno zaživjele i je li došlo vrijeme da RH postane članicom Europske unije. Istaknuo je da britanska vlada snažno zagovara proširenje EU-a te da se nada da će na kraju obuhvatiti sve demokratske zemlje zapadnog Balkana.

Clarkea je primio i predsjednik Ivo Josipović. Razgovarali su o poglavlju 23. Pri tome je predsjednik istaknuo kako je potvrđen velik napredak u borbi protiv korupcije koja je došla do faze kada se kotač više ne može vratiti jer se pokazalo kako su istrage obuhvatile svakog osumnjičenog pojedinca bez obzira na političku funkciju.

www.hrt.hr