Prevaranti - neslužbeno na najvišoj razini

Dolazak Tadića u Vukovar i isprika za počinjene zločine u ime Republike Srbije već bi sama po sebi bila vrlo osjetljiva tema o kojoj bi se dalo dugo razgovarati. Moglo bi se razgovarati trebali se taj posjet uopće odigrati dok nije riješena granica na Dunavu i dok srpski policajci nadgledaju hrvatski teritorij. Moglo bi se razgovarati treba li se taj posjet organizirati u mjesecu kada hrvatski narod obilježava obljetnicu pada grada čiji su branitelji vječno zadužili Republiku Hrvatsku. Moglo bi se i pitati kako Republika Srbija može govoriti o pomirenju dok istovremeno već deset godina skriva Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Međutim, mi o tome ne ćemo ovdje govoriti jer se Tadić ne dolazi u Hrvatsku ispričati, već na asistenciju hrvatskoga predsjednika dolazi sudjelovati u još jednoj prijevari hrvatskih građana.

Vrlo skromno hrvatski mediji popratili su otkriće Hrvatske stranke prava kako je posjet Borisa Tadića Hrvatskoj zapravo neslužbeni. Priopćenje o tome potpisao je još krajem prošloga tjedna Petar Macut, dopredsjednik HSP-a grada Vukovara. Temelj za ovo reagiranje bila je informacija objavljena u beogradskoj Politici. Netko se može pitati zašto bi vjerovali beogradskoj Politici više nego svim najavama u hrvatskim medijima i svim izjavama hrvatskih političara zajedno, posebice Ivi Josipoviću. Odgovor je jednostavan, u ovom slučaju srpski mediji nemaju razloga lagati.

Ivo Josipović će obići, dakle, s predsjednikom Borisom Tadićem Vukovar i Paulin Dvor neslužbeno, a pridružit će im se u Vukovaru i Jadranka Kosor. Nije da je Ivo Josipović ijednom riječju rekao kako će posjet biti službeni, ali isto tako nije ni jednom riječju rekao da će posjet biti neslužbeni. A kako su u velikoj većini slučajeva posjeti stranih dužnosnika službene naravi, kada se drugačije ne kaže to se onda podrazumijeva. Uostalom, Republiku Srpsku pred neki mjesec Ivo Josipović posjetio je službeno, zar ne? Ničeg tu neslužbenog nije bilo, a moglo je. Zato većina hrvatske javnosti koja ne stigne paziti na „finese" živi u pogrešnom uvjerenju da će predsjednik Republike Srbije u ime svoje zemlje u Vukovaru napraviti nekakvu gestu pomirenja i tražiti nekakav oprost. Pa makar onda odmah u sljedećem koraku zajedno s Josipovićem u Paulinom dvoru izjednačavao žrtve jedne sustavne i brutalne srpske agresije s izoliranim incidentom počinjenim s hrvatske strane. Zašto je to važno?

Da se radi o nevažnim pojedinostima onda bi predsjednikov Ured odavano objasnio, a hrvatski mediji izvijestili kako Tadić u Hrvatsku dolazi neslužbeno i što to onda znaći. No, to se skriva i prešućuje, čak i nakon HSP-ovog priopćenja nije bilo nikakvih službenih razjašnjenja situacije. A sve to dio je jednoga velikoga poduhvata koji je počeo davno ranije.

1997. godine glavna haaška Tužiteljica Louise Arbour u kaznenom procesu protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića podigla je optužnicu u kojoj je bilo jasno navedeno da je za sve vrijeme na koje se odnosi optužnica na području bivše Jugoslavije trajalo stanje međunarodnog oružanog sukoba i da su sve osobe obuhvaćene ovom optužnicom kao žrtve bile zaštićene Ženevskim konvencijama iz 1949. godine. Dolaskom Carle del Ponte karakter optužnice će se suštinski izmijeniti i "međunarodni oružani sukob" odjednom će postati samo "oružani sukob". Ovo čemu danas svjedočimo samo jedan od nastavaka ove krivotvorine.

Da je posjet Borisa Tadića Vukovaru službeni onda bi to značilo da Republika Srbija prihvaća barem neku odgovornost za zbivanja devedesetih, čime bi se implicitno priznalo i da je sukob bio međunarodni i da su u njemu sudjelovale dvije države. Međutim, Boris Tadić dolazi na Ovčaru na način na koji može doći svaki drugi građanin bilo koje države na ovom svijetu iskazati svoj "humanizam" i svoju "ljudskost", a istovremeno prstom uprijeti u Paulin Dvor s porukom svi su bili isti i jednako krivi. I dok se za predsjednika Borisa Tadića može imati razumijevanja, jer zapravo u danim okolnostima i uz asistenciju hrvatske strane zastupa najbolje što se može interese Republike Srbije, ono što je nevjerojatno je ponašanje hrvatske strane, neovisno o sugestijama i pritiscima stranih čimbenika. Ipak se ovdje radi o najvećoj hrvatskoj svetinji - Vukovaru.

Autor ovih redova ne će nikada zaboraviti reakciju bivšega premijera Ive Sanadera kada je hrvatska javnost saznala šokantno nisku kaznu u procesu protiv Mrkšića, Šljivančanina i Radića. Sanader se, kako bi amortizirao gnjev javnosti, uz nešto domoljubnih parola požurio na Ovčaru i tamo dao slikati u molitvi s vjernicima koji su se na ovaj kršćanski način pokušali uhvatiti u koštac s teškom nepravdom. Međutim, Sanader je znao cijelo vrijeme što se događa na Haaškom sudu, kao što je jako dobro znao da je suđenje Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću tek farsa kojom se pravno Republika Srbija amnestira za agresiju na Vukovar i Hrvatsku i sve zločine počinjene tom prilikom.

Isto tako danas Ivo Josipović zna jako dobro, kao što je to jako dobro znao prije nego što je postao predsjednikom dok je nebrojeno puta gostovao na HRT-u, da je u Haagu potpuno krivotvoren međunarodnopravni karakter rata na području bivše Jugoslavije. Jednako tako jako dobro razumije koliko je za hrvatsku stranu štetna i neprihvatljiva politika koja vodi na izjednačavanja krivnje, pa ipak čini sve da toj i takvoj politici širom otvori vrata. Ovaj puta čini to pažljivo skrivajući od hrvatske javnosti pravo značenje Tadićevoga posjeta. Uz pomoć medija stvara se potpuno lažni dojam da je srpska strana spremna okrenuti novu stranicu u povijesti. Međutim, ona to nije. Niti narod, niti političari, treba samo zaviriti u srbijanski tisak. Srpski predstavnici brinu se jedino za srpske interese, a oni koji se ne brinu za hrvatske interese za nagradu danas obnašaju najviše dužnosti u Republici Hrvatskoj. Kao u komunizmu. I to je cijela priča.

M. M.