Kuda ide Vjesnik?

Ne tako davno pisac ovih redaka izjasnio se protiv gašenja Vjesnika iz jednostavnog razloga zato što su to još rijetke novine u hrvatskom vlasništvu. Nekoliko dana prije najavljenog kraja hrvatska Vlada ipak se krajem lipnja odlučila i pored velikih gubitaka produžiti život Vjesniku, čime su novinari i urednici dobili još nešto vremena. Jedna od glavnih primjedbi zaposlenika bila je to što su prisiljeni pisati apologije hrvatskoj vlasti zbog čega ih nitko ne želi više čitati. Treba se omogućiti odmak od vlasti, čulo se, i dozvoliti kritično i objektivno novinarstvo. U međuvremenu se promijenio glavni urednik, i na mjesto Darka Đuretka došao je Bruno Lopandić. Od tog imenovanja mnogi već u startu nisu očekivali puno i, kako stvari stoje, čini se da su bili u pravu.

Vjesnik su bile i ostale novine s dobrim lektorima i s dobrim člancima o sporednim temama. Prolistali smo preko vikenda nedjeljni Vjesnik samo da bi vidjeli da su iste „face" i dalje na udarnim temama i na istim ključnim mjestima. Na drugoj stranici našli smo hvalospjev o najnovijim imenovanjima u diplomaciji, glavni analitičar nastavio je po starom i na jedanaestoj stranici hvali dobre vijesti iz jugoistočnog susjedstva, dok se na sedmoj stranici mogao pročitati veliki intervju s potpredsjednikom Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava.

Za one koji ne znaju tko je potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava reći ćemo da je to zapravo Slobodan Uzelac, a njega je intervjuirao osobno glavni urednik Bruno Lopandić. Glavni Vjesnikov urednik očigledno nije mogao više nikoga naći u HDZ-u tko bi javno branio politiku Vlade Jadranke Kosor i općenito te stranke, pa je ova uloga pripala srpskom koalicijskom partneru. To i ima neke logike, primijetit ćemo, jer je hrvatska Vlada do sada bila možda i najuspješnija baš na polju promicanja interesa srpskih predstavnika u izvršnoj vlasti.

Sve u svemu, u Vjesniku ništa novoga, kao da u Hrvatskoj ne postoje brojni novinari koji bi kritičkim pisanjem o udarnim temama, ali sa stajališta nacionalnih interesa, začas dignuli tiražu ovih novina. No, očigledno ovakvo rješenje ne dolazi u obzir. Nakaradna hrvatska izvedenica političke korektnosti i dalje je dogma u koju se ne dira, pa makar se i propalo. I za kraj spomenut ćemo još da nas ništa nije moglo prirediti za članak na koji smo nabasali na desetoj stranici u rubrici „Balkanski prolaz". Autora ne ćemo spominjati jer se problem više tiče uređivačke politike, ali članak ćemo prenijeti jednostavno da nam možda čitatelji u svojim komentarima objasne o čemu se u članku radi. Mi nakon i nekoliko uzastopnih čitanja to nismo uspjeli sebi do kraja razjasniti.

M. M.

Jezični otoci

Kako to da Hrvatska televizija redovito tepa izmišljenoj, »alternativnoj« Srbiji u Bosni i Hercegovini - Republika Srpska, a srpski se portali istoj jezičnoj nakaradi rugaju kao Republici Šumskoj?! Te hrvatska policija odlično surađuje s policijom Republike Srpske, te je Pevec ondje pokrenuo izvrstan posao, i tako dalje, a da se prisavski standardolozi nikad ne zapitaju koji se to pridjev izvodi iz njihova omiljenog entiteta, zašto se policiju ili poduzetnike iz Hrvatske logično atribuira hrvatskima, a njihovim partnerima iz samozvane pokrajine dosljedno ne izvodi pripadno ime.

Odgovor je jednostavan i ne tiče se Srba, kao što za hrvatski jezični, kao i svaki drugi identitet Srbi iz Srbije, Bosne i Hercegovine ili Hrvatske nisu odlučujući čimbenik: ponekad su važni, ali nikad toliko važni da bi zastupali vrijednost, bili nositelji odlučujuće »razlike«. Odgovor je u ljetnom, večernjem razgovoru s voditeljem naše javne televizije dao ovogodišnji slavodobitnik Sinjske alke. Na priglupo i smutljivo pitanje iz zagrebačkog studija o problemima koji s njegovim pothvatom i kopljem nisu povezani, triljski je vitez iz Splita ustrajno i smireno odgovarao kako ne može dati »kvalitetan odgovor«, štoviše upućujući uredništvo gdje bi se možda moglo raspitati o onome što ih zanima, kada ih već nije briga za to kako je to teško, osjetljivo i važno pogoditi »u sridu«, i to nedjeljom, a ne srijedom. Sklop »kvalitetan odgovor« nije uobičajen, još je manje govorno područje iz kojega nastupa mladi i u samostalnoj Hrvatskoj školovani, naobraženi alkar obilježeno tim tipom iskaza, pa sam se morao potruditi da proniknem u pozadinu jezične superiornosti običnoga govornika iz Trilja koji ismijava profesionalnoga govornika s ekrana nacionalne televizije.

Pokazalo se da je mladi čovjek iz Trilja voditelj regionalnog centra, možda je bolje kazati područnoga sjedišta, velike korporacije bezalkoholnih pića. Sklop koji je preuzeo iz svoje svakodnevne komunikacije da bi se obranio od verbalne agresije dobro je djelovao, unatoč tome što se većina od nas ne bi njime poslužila, bio je simpatičan jer je spontano pokazao da povezuje govor i sadržaj, premda »kvalitetan odgovor« miriše na frazu, ona u toj prigodi nije bila isprazna.

Za nedavne sam se zagrebačke kazališne večere zatekao za stolom s visokom dužnosnicom beogradske - srpske ili srbijanske, kako se uzme - diplomacije. Takvi uzgredni srpsko-hrvatski razgovori, i kada nemaju diplomatsku etikeciju, obično prerastu u privid pretjerano dobrog razumijevanja: sugovornicima se brzo počne činiti da ono čega su inače svjesni kao razlike u jeziku i zbilji brzo nestaje. Otuda i međusobna uglađenost srpskih i hrvatskih nacionalista koji se časte frazom kako jedni druge nikad ne mrze »pojedinačno«. Budući da su mi takve situacije dosadne, a sugovornica je bila iznimnog stručnog i kulturnog formata - s iskustvom uvida stečenih terencem po afričkim pustopoljinama i prijamima na skandinavskim kraljevskim dvorima - skrenuo sam razgovor na opsesiju srpskih elita teritorijem.

Zar nije čudno, pitao sam, u epohi kada se Šumadija prazni poput hrvatskih otoka, da je Beograd toliko zaokupljen prostorima na dalekim horizontima, čak toliko da se gradiće po Bosni, po uzoru na Trebinje ili Cetinje, naziva - Srbinje. Ne trebamo li se, i Hrvati i Srbi, potruditi na vrijeme unutar umreženog europskog sustava ojačati odgovarajuće potencije - ako već ne možemo napučiti otoke i proplanke, svatko u sebe doma, trebamo razmišljati što je to drugo po čemu ćemo opstati. Ostao sam zatečen odgovorom: gospođa se suglasila s mojim doživljajem historicističkog pretjerivanja teritorijalne samoprepoznatljivosti, pa me odmah, bojim se točno, upozorila da nam malo toga preostaje. Zar mislite da je s jezikom bolje - kazala je - i hrvatski i srpski će u toj europskoj identifikacijskoj matrici opadati, gubiti važnost političkoga i interesnoga jezika, zapravo biti svedeni na urbane dijalekte.

Za uspjeh u regionalnom centru industrije pića više neće biti dovoljan dobar hrvatski kao što je već sada za uspjeh u kojem europskom telekomunikacijskom središtu korektan, standardni hrvatski nevažan, ako je neka govorna vještina uopće važna ona se svodi na kolokvijalno snalaženje u širem i nestandardnom dijalektalnom spektru.

Zatečenost beogradskih roditelja jer im djeca koriste termine iz hrvatskih crtića, o čemu se u posljednje vrijeme u nas dosta i cinično govori, jest pretjerana, ona zbog toga neće prestati govoriti srpski, naprotiv. U opasnosti bi bila da gledaju vijesti Hrvatske televizije, ali djeca ne povezuju takve sadržaje ni kada nisu isprazni. Ne bi ni tada bili u jezičnoj opasnosti na način da »progovore« hrvatski koliko da izgube osjećaj za standard uopće, za ritam i sintaksu po kojoj neki jezik uopće i jest govorno održiv. Crtani filmovi su žanrovski izrazito dijalektalno obilježena forma, njihovi junaci nerijetko slavu stječu govornim pomacima. U srpskim filmskim formama ni inače nije ništa neobično da se koji hrvatski urbani dijalekt koristi »ravnopravno« sa srpskima, u priči se i nadalje pojave gosti iz Zagreba ili Splita koje se dramaturški obradi tako da zvuče razlikovno, do razine »razumljivosti«. S nepisanoga gledišta srpskoga standarda, međutim, i sam je hrvatski standard kao takav »regionalan«, zapravo dijalekt, pa će se u srpskom mnogo lakše »uzeti« i koristiti sve što je govorno neutralno, čak i kada je novotvorba, dok se u hrvatskom pazi na razlikovnost.

Sve je to srpska stvar ili srpska posla, dok se i sami i u jeziku i kao i u toliko toga previše ne ugledamo u Srbe, obično u pitanjima gdje oni nisu najbolji, pa umjesto programatskoga i točnoga uporišta modernoga hrvatskoga jezičnoga standarda kao održivoga iskustva triju narječja inzistiramo na zagrebačkoj, administrativnoj i ustrašenoj frazeologiji, kakva se od jezične slobode brani nepostojećom izvornošću i skandiranjem. Pa ne smijemo pred sobom biti toliko smiješni da nam govor crtanih filmova bude najbolji jezik, da se uskoro, koliko sutra, prema onima među sobom koji poznaju i osjećaju naglasni sustav, počnemo odnositi kao doskora prema govornicima nestalih otočnih idioma koji su izumrli u logičnom trenutku našega napuštanja tih istih otoka zbog kojih smo inače ovdje stigli i ostali.

Vjesnik