HDZ u slobodnom padu

Zadnja je runda obračuna sindikata i hrvatske Vlade pokazala svu nemoć i političku slijepost HDZ-ove vladajuće strukture. Radi se naravno o pitanju referenduma, odnosno o više od 800.000 potpisa što su sindikati prikupili za referendumsko izjašnjavanje u svezi Zakona o radu. Osporiti raspisivanje referenduma značilo je osporiti više od polovice potpisa u gotovo milijunskoj hrpi. Osim što je zadatak skupljanja argumenata protiv valjanosti tako velikoga skupa potpisa tehnički morao biti izuzetno zahtjevan i skup, nije trebalo biti posebno politički nadaren da bi se predvidjela potpuna politička promašenost jednoga takvog poduhvata. A to što se u njega ipak krenulo pokazuje potpuni očaj koji je zahvatio HDZ-ovu vrhušku, koja sudeći i po ovoj zadnjoj epizodi na sljedećim izborima ide ravno u katastrofu.

Svima je dobro poznato kako je logistički vrlo teško prikupiti u dva tjedna 10 ili više posto potpisa svih prijavljenih na glasačkim popisima. Danas se voli reći kako je to uspjelo samo sindikatima, što nije sasvim točno budući da je više od 400.000 potpisa svojedobno prikupio Stožer za obranu digniteta Domovinskoga rata. Bilo kako bilo, kada u Republici Hrvatskoj referendum zahtjeva toliko veliki broj potpisa i kada ih netko uspije prikupi u svega dva tjedna onda očigledno postoji jasno iskazano nezadovoljstvo građana, sa svom političkom težinom koja iz njega proizlazi. Doda li se tome i opća medijska podrška sindikalnim zahtjevima teško je bilo očekivati bilo kakav drugačiji rasplet od onoga da HDZ-ova Vlada ne će obraniti Zakon o radu, makar imala podršku  i poticaj stranih čimbenika. Čemu se onda išlo secirati valjanost više od 800.000 potpisa, da bi se dan kasnije od Zakona o radu javno odustalo, odgovor znaju valjda samo u Banskim dvorima.

Bahatost je bila i ostala osnovna premisa novoga HDZ-a, gdje pod ovo novoga mislimo na ono u što se HDZ odmetnuo dolaskom dr. Ive Sanadera na njegovo čelo. Ova bahatost bila je najjače izražena upravo prema opravdanim kritikama i prema onima koji su razmišljali, pisali i djelovali sa stajališta nacionalnih interesa. Tu se i danas ništa nije promijenilo. Kada Jadranka Kosor na urednički komentar u Glasu Koncila u kojem se povlači znak jednakosti između dviju trenutno najjačih stanaka u Hrvatskoj ima samo za reći kako se radi o žaljenju zbog odlaska bivšega premijera onda ona demonstrira osobito destruktivnu političku bahatost. Jer, kako god se neki unutar HDZ-a odnosili prema mišljenjima koja se čuju iz crkvenih redova, ne sjećamo se da je itko bio toliko bezobrazan i primitivan da potpuno izokreće smisao uredničkog komentara u Glasu Koncila i misli da je time riješio problem. Upravo suprotno, zbog ovakvoga ponašanja kritika se pokazuje potpuno opravdanom.

Kapaciteta za bilo kakav zaokret HDZ predvođen Jadrankom Kosor, Vladimirom Šeksom ili Andrijom Hebrangom jednostavno nema. S druge strane, to što će osovina Milanović-Josipović ako Kukuriku koalicija dobije parlamentarne izbore biti jednako štetna za Hrvatsku kao i ona Račan-Mesić 2000. godine teško više može motivirati i mobilizirati nesklone joj birače. Jednako tako, teško je vjerovati da će Milanović još jednom tijekom kampanje uplašiti birače kao što ih je već uplašio 2007. i tako Sanaderu osigurao drugi mandat svojim tvrdim komunističkim naslijeđem. Puno vjerojatnije je da će Jadranka Kosor ostati zabilježena kao najviše rangirani hrvatski političar bez ijedne pobjede na izborima. Zato se bez neke treće opcije može očekivati samo rekordno nizak odziv na izbore, i daljnja primitivizacija hrvatske društvena i političke scene.

M. M.

PRILOG

A hrvatska državotvornost?

Mjesec kolovoz od oslobađanja velikoga dijela okupiranoga hrvatskog teritorija u kolovozu 1995. godine za vjernike u Hrvatskoj postao je mjesec osobite molitve za domovinu, i to posebno na dva marijanska blagdana: Gospe Snježne (5. kolovoza) i Velike Gospe (15. kolovoza). Dok je 5. kolovoza, koji se u novije vrijeme na državnoj razini slavi kao Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, u prvom redu riječ o molitvi zahvale za završetak nametnutoga rata i za očuvanje cjelovitosti hrvatskoga teritorija, na Veliku Gospu vjernici se u svojim molitvama više okreću sadašnjosti i budućnosti svoje domovine imajući na pameti sve postojeće krize koje potresaju današnju Hrvatsku, kao i stvarne potencijale da Hrvatska bude zemlja sretnih i zadovoljnih ljudi.

Ako se uzme da u Hrvatskoj živi samo oko 4,5 milijuna ljudi i ako se uzme ozbiljno činjenica da Hrvatsku tvori rijetko bogata, raznolika i relativno očuvana priroda, dragocjena kulturna baština, pretežno sposobni i radišni ljudi, onda mora postojati neki veliki razlog ili više razloga zašto Hrvatska danas grca u tolikim problemima i zašto je tolikim ljudima u Hrvatskoj danas stvarno teško. Premda bi svaki hrvatski građanin mogao iznijeti više razloga za aktualno nezadovoljavajuće stanje u Hrvatskoj, ne smije se prešutjeti da u današnjoj Hrvatskoj ima puno više dobroga i pozitivnoga nego što je javno mnijenje spremno prihvatiti i priznati, ali isto tako treba istaknuti da bi u današnjoj Hrvatskoj moglo i moralo biti puno bolje.

Iako nije moguće u jednom kratkom tekstu odgovoriti na pitanje zašto u današnjoj Hrvatskoj - premda bi moglo i moralo - stvarno nije bolje, ipak je moguće upozoriti barem na jedan od bitnih korijena sadašnjih kriza i nezadovoljavajućih stanja u suvremenoj hrvatskoj državi. Od samih početaka, odnosno od uspostave i osamostaljenja Republike Hrvatske mladu državu - što javno što tajno - kontroliraju i vode bivši komunisti. I prvi hrvatski predsjednik bio je bivši komunist koji je kao suradnike također okupio bivše komuniste; a da to nije učinio, nikada on ne bi došao na vlast niti bi Hrvatska postala samostalna država. Za razliku od prvoga predsjednika, koji je (premda je bio bivši komunist i general JNA) bio istinski hrvatski državotvoran, vjerovao i iskreno radio i borio se za osamostaljenje Hrvatske, mnogi njegovi suradnici i kasniji nositelji visokih državnih funkcija, a bivši komunisti, nikada nisu čvrsto zastupali hrvatsku državotvornost i mnogi od njih, da nije uspjelo osamostaljenje Hrvatske, bili bi na strani onih koji bi bez trunka grižnje savjesti sudili »hrvatskim nacionalistima i separatistima«.

Državotvornost odnosno predano služenje nacionalnim ciljevima i angažirano ostvarivanje nacionalnih interesa bitni je preduvjet bez kojega ne može doći na vlast nijedan političar ili nijedna politička stranka u stvarno demokratskom i cijelom ostalom svijetu, osim u državama koje su nastale raspadom Sovjetskoga Saveza (izuzevši Rusiju) i bivše SFRJ (izuzevši Sloveniju i Republiku Kosovo). Bivši komunisti u Hrvatskoj, izuzevši časne iznimke, i nemoralni pojedinci nikada nisu imali hrvatsko državotvorno opredjeljenje, a nemaju ga ni danas, ali poznaju metodologiju kontroliranja i izvršavanja moći i vladanja, pa su preuzeli stvarnu kontrolu nad hrvatskom državom. Oni su se od početka infiltrirali u sve novonastale političke stranke u Hrvatskoj i uspjeli potpuno onesposobiti stvarno hrvatski orijentirane stranke za ikakav bitan utjecaj u hrvatskom društvu i hrvatskoj državi. Oni su preuzeli kontrolu nad većinom medija, nad kulturom, oni su izvršili nemoralnu i često protupravnu privatizaciju i pretvorbu koju, usprkos svim javnim zaklinjanjima, ne žele raščistiti niti procesuirati, oni su maksimalno iskoristili hrvatsku državu za svoje pojedinačne i grupni interese donoseći po svojoj mjeri zakone. Oni su razorili hrvatsko gospodarstvo i usmjerili ga u skladu sa svojim interesima, a na očitu štetu općega dobra i svih ostalih hrvatskih građana. Oni su uveli najsiroviji kapitalizam, oni su, vjerojatno uz ispunjavanje privatnih interesa, rasprodali ispod svake cijene velike hrvatske proizvodne i ekonomske vrijednosti. Oni i dalje žele Hrvatsku slabu, na koljenima, oni pužu pred nekim međunarodnim silama...

Iznenadni i vjerojatno prisilni odlazak bivšega predsjednika vlade, koji je, očito je, bio uvelike marioneta u njihovim rukama, poslužio je da baš bivši komunisti preuzmu potpunu kontrolu nad najjačom hrvatskom političkom strankom, premda su u njoj manjina... Smiju li se dobronamjerni punoljetni hrvatski građani u takvim okolnostima povlačiti iz javnosti i izbjegavati svoju odgovornost, sve do bojkotiranja izbora (makar je činjenica da sve parlamentarne i dosada jače stranke zapravo vode bivši komunisti), ili prepoznaju da je sada doista zadnji čas da se masovno uključe u možda ovoga časa malu stranku i dadnu svoj doprinos da na budućim izborima pobijede državotvorne stranke i političari. Samo s državotvornim političarima, tj. onima koji stvarno žele služiti legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i boriti se za stvarne hrvatske nacionalne interese, za zajedničko dobro čitave hrvatske nacije, možemo se nadati izlasku iz svih sadašnjih kriza i stvarnom boljitku bogate a devastirane Hrvatske.

Velikogospojinska vjernička okupljanja u marijanskim svetištima diljem Lijepe naše svakako su povlaštena prilika da se moli na veliku nakanu da Hrvatska na svim razinama dobije vodstvo kojemu će biti na prvome mjestu stvarna briga za napredak i boljitak svakoga čovjeka i čitave hrvatske nacije.

Ivan Miklenić
Glas Koncila, Velika Gospa 2010.