"Između egzila i azila"

Kako bi ste se vi dragi čitatelji osjećali kada bi u dnevnim novinama o sebi pročitali da ste taliban, kvisling, poticatelj zločina i osoba kojoj trebao suditi neki poseban sud, viši od onoga u Haagu? Vjerojatno ne baš najugodnije. A upravo je tim riječima o književniku Mili Pešordi u Jutarnjem listu pisao Predrag Matvejević, i to u vrijeme kada je trećesiječanjska vlast na svim razinama preraspoređivala i otpuštala tisuće ljudi u skladu s „narodnom" voljom. Biti žigosan 2001. od srane jednog od udarnijih režimskih intelektualaca kao „poticatelj ratnih zločina" u SDP-u sklonom dnevniku značilo je samo jedno, da u javnom životu vi ne bi trebali više što tražiti.

Tekst naslovljen 'Naši talibani' dobio je četiri godine kasnije epilog na sudu, kada je zagrebački Općinski sud u studenome 2005. donio presudu protiv Pretraga Matvejeveća. Kazna je iznosila pet mjeseci zatvora uvjetno s rokom kušnje od dvije godine. A pred neki dan cijeli slučaj je opet aktualiziran, jer je Vrhovni sud odbacio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv presude Općinskog suda i time potvrdio presudu iz 2005. godine. To je valjda bilo zeleno svjetlo za još jednu salvu napada osoba koje se navodno bore za slobodu javne riječi, a zapravo žive od zloupotrebe te javne riječi u našim vodećim medijima.

Pera i obračuna dohvatio se Miljenko Jergović i oštricu napada usmjerio ovaj puta prema nikom drugom, nego sudcima Vrhovnog suda, Vesni Vrbetić, Draženu Tripalu i Žarku Dundoviću. "Njihova imena valja dobro upamtiti" – piše doslovno Miljenko Jergović – „kako zbog navedenog konteksta na koji se odnosi njihova presuda, tako i zbog činjenice što bilo koji sudski postupak ne služi samo provođenju zakona, nego se svakim sudskim postupkom sugerira i sustav vrijednosti u nekome društvu". Naslov Jergovićevog komentara „Matvejević kriv, a nacisti su nevini" izvučen je iz zaključka članka i ima jasnu i nedvosmislenu poruku. Mogu hrvatski sudovi presuđivati što hoće, jedini važan sud je onaj partije i njihovih agitpropovca.

O samom Predragu Matvejeviću ne bismo ovom prilikom više napisali ni jednu riječ da u vijesti o odluci Vrhovnog suda nismo usput pročitali kako je u prošlom desetljeću spomenuta hrvatska moralna vertikala bila, po vlastitim riječima, „između egzila i azila". Odista je degutantno čitati kako „pobjegulje" koje su nas ratnih godina ostavile na cjedilu sami se boriti protiv srpskog agresora, i koje su na račun toga u međuvremenu ostvarile manje ili veće međunarodne karijere, sada govore kako su bile u egzilu. U egzilu zbog koga, zbog čega? Ovdje se radi o krajnje infantilnom izvrtanju činjenica ljudi kojima hrvatska država očigledno nije posebno mila, ali ako je i od njih, previše je. Ako Predrag Matvejević, kao "jedan od najznačajnijih publicista u Jugoistočnoj Evropi, veliki poznavalac Mediterana, humanist, komunist i kosmopolit", kako piše u bosansko-hercegovačkoj Wikipediji, vratio iz Italije živjeti u Republiku Hrvatsku to je njegovo pravo, ali neka nas barem poštedi trabunjanja o nekakvom egzilu. Što bi tek mi trebali reći koji smo tu ostali cijelo vrijeme i kada je pobjegao, i sada kada se vratio?

M. M.