Kuda ide Hrvatska?

Odlaskom prvo Ive Sanadera, a sada i Stjepana Mesića s vlasti Hrvatska je u neku ruku otvorila novu stranicu. Nalazimo se usred ozbiljne ekonomske krize, mnogi ljudi zaposleni u proizvodnji svakodnevno ostaju bez posla, seljački prosvjedi u punom su zamahu, dok novinske stupce ispunjavaju korupcijski skandali. Problemi s kojima se kao društvo suočavamo su vrlo ozbiljni, a ništa sustavno da ih se izbjegne sve ove godine nije ni poduzeto, ni napravljeno – upravo obrnuto. Hrvatska je cijelo vrijeme živjela kao da dugovi nikada ne će doći na naplatu, i kao da će svi politički promašaji na vanjskopolitičkom planu biti sutra nevažni i bez posljedica. Međutim, dugovi dolaze na naplatu, pa su tako i ovi hrvatski, a činjenica kako danas našu zemlju nitko više na međunarodnom planu ne uzima preozbiljno sada sigurno nije od pomoći.

Korupcija, mediji, Zapadni Balkan

Neke stvari su se unazad nekoliko mjeseci promijenile. Za početak, nema više predsjednika koji može bubnuti bilo što pa se onda na tome mediji i javnost moraju iscrpljivati danima. Isto tako, štogod mislili o politici premijerke Jadranke Kosor, za razliku od dojma koji je ostavljao Ivo Sanader, mnogi će vjerovati njezinoj osobnoj neumiješanosti u korupciju. Štoviše, korupcijske afere nisu više isključivo vezane za obračune s osobama o i oko HDZ-a, već se danas napokon govori i o SDP-ovim odličnicima, kao što su to Tonino Picula, Vojko Obersnel, Slavko Linić, i krivičnim prijavama koje im vise za vratom…

Iako je program i dalje u prosjeku loš, na Hrvatskoj televiziji barem više ne moramo gledati Denisa Latina i njegovu Latinicu, kao uvredu zdravom razumu i šamar svakom nacionalnom osjećaju. Pod zadnje je iz Dnevnika udaljen još jedan iz ergele do sada nedodirljivih, Zoran Šprajc, a već duže vrijeme gledatelje jedne druge televizije izvješćuje nekadašnji udarni izvjestitelj Nacionalne televizije Mislav Bago. U emisijama Otvoreno nakon predsjedničkih izbora kao gosti zamjećuju se i oni koje se do sada u pravilu izbjegavalo, a stalni gosti i standardne moralne vertikale hrvatskoga društva pojavljuju se manje nego prije.

Baš je ovaj vikend Republika Hrvatska iznašla načina na nekom službenom zapadnobalkanskom susretu na ministarskoj razini odvojiti se od ostalih zemalja Regije. Naime, kako je pisalo u priopćenju hrvatskoga Ministarstva unutarnjih poslova, naša zemlja je zajedno s Austrijom, Estonijom i Slovenijom dala potporu dokumentu o jačanju suradnje policija zemalja Zapadnog Balkana, dok su sam dokument potpisale Albanija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Makedonija. Možda je bespredmetno izdvajati ovaj primjer nakon što je premijerka prošlog mjeseca primila dvije nagrade, za osobu godine i lidera Zapadnog Balkana, ali dok smo se takvih i sličnih nagrada hrvatskim dužnosnicima nagledali, nepotpisivanje nekoga dokumenta zajedno s ostalim zemljama „Regije“ odista je presedan u desetogodišnjoj hrvatskoj praksi.

Zaokret ili još gora agonija

Zbog manjka novca u državnoj blagajni i zbog mnogih drugih teških problema koji opterećuju hrvatsko društvo, bilo koja vlast morat će nešto ozbiljno promijeniti u načinu na koji danas funkcionira Republika Hrvatska ili će trenutna agonija biti sve gora. Pogotovo za HDZ, ako ima ambicija danas-sutra još voditi hrvatsku Vladu, vrijedi nužnost ozbiljnog zaokreta. Zemlja je financijski prezadužena, a vanjskim čimbenicima nema se gotovo što više ponuditi. Hrvatska je s Račanom i Sanaderom već pristala i dala praktički sve, tako da njihovim nasljednicima na čelu izvršne vlasti nije ostalo puno obiteljskoga srebra za nastavak dosadašnje politike.

Vrlo važno bilo bi znati ima li ijedna stranka, počevši od HDZ-a, više uopće mogućnosti i unutarnje snage za bilo kakav stvarni zaokret. Naravno, odgovor će dati vrijeme, budući da je sada ipak još prerano za konačni zaključak. Možda bi bilo najbolje za Republiku Hrvatsku da se rješenje nađe u nekoj nezavisnoj inicijativi kojih je na svakim izborima sve više. Dovoljno je da jedna od njih uspije, odnosno izvuče pouku iz dosadašnjih izbornih promašaja, pa da se stanje na političkoj sceni bitno i trajno promijeni. Zato možda nije jedino zanimljivo pitanje gdje Hrvatska danas ide, nego i na kojem putu bi je mi htjeli vidjeti, i imamo li mi stvarne volje nešto konkretno s tim u svezi poduzeti?

M. M.