Što ima lošega, pa dobroga, i onda opet lošega s novim Uredom predsjednika?

Novi predsjednikov Ured bio je ovih dana predmet velikoga zanimanja javnosti i mnogih medijskih napisa. Nije ni čudno, tema je aktualna, a pored svega nije nedostajalo skandala. Naravno, novi sastav Ureda mnogi nisu pozdravili - za početak vjerojatno svi oni kojima se ne sviđa sam novi predsjednik, a takvih sudeći po izbornim rezultatima i nije malo. Tako zasigurno ne veseli mnoge što će treći predsjednik biti kontinuitet ponajviše Račanove i Mesićeve politike, ali što se tu može. Izbori su iza nas. „Desnica“ ih je izgubila kako ih je izgubila, odnosno Pravda ih je dobila kako ih je dobila, i tu se do sljedećih izbora promijeniti više nema što. Pa možda ni tada kako stvari na „desnici“ danas stoje, ali to je već i neka druga tema. Ipak, u svakom zlu ima i nečega dobroga, pa primjećujemo kako kadrovska križaljka na Pantovčaku ima i pozitivnih aspekata.

Momčad koju je Ivo Josipović skupio oko sebe, kao i sam način na koji je tu momčad skupljao pokazuju kako je malo što tu bilo promišljeno i planski izvedeno. Već natezanja oko osiguranja novoizabranoga predsjednika koja su uslijedila i prije inauguracije pokazala su koliko Josipović ne će biti predsjednički čvrst, odnosno koliko će podlijegati svakojakim pritiscima. Bio je dovoljan jedan sastanak u Vili Weiss da bi vidjeli kako treći hrvatski predsjednik odustaje od vlastitih zahtjeva za odabirom tjelohranitelja. A ako se podliježe svakojakim pritiscima, sugestijama i lobiranjima u sklapanju momčadi onda i ta momčad baš ne može na terenu napraviti puno. Pogotovo, momčad kakvu je na koncu skupio Ivo Josipović, gdje su neki igrači već sutradan bili zamijenjeni drugima i gdje općenito vlada takvo šarenilo da je teško vjerovati u sposobnost momčadskog igranja. I to je dobra vijest.

Naime, zbog toga što se politička stajališta Ive Josipovića po mnogočemu čine kao sveučilišno zapakirana inačica onoga što smo mogli kroz desetak godina slušati od strane Stjepana Mesića, mnogi su pomislili kako bi još deset godina iste takve politike moglo imati nesagledive posljedice za Republiku Hrvatsku - i vjerojatno su bili u pravu. Međutim, pogled na sastav novog predsjednikovog Ureda ipak ulijeva nade kako će njegova učinkovitost biti znatno manja nego do sada kada su u njemu sjedili jedan Budimir Lončar ili Tomislav Jakić. Umjesto njih danas se ipak govori o Dragi Pilselu i Zrinki Vrabec Mojzeš, osobama s možda puno neotkrivenih talenata, ali jednim itekako poznatim – oboje dolaze iz medijskih projekata koje i nije bilo tako lako upropastiti, ali su oni ipak propali. Pogotovo to vrijedi za Omladinski radio, nekada vrlo rado slušanu i popularnu zagrebačku radiopostaju, a danas privatizirano poduzeće s milijunskim dugovima.

S druge strane, već površan pogled na novi predsjednikov Ured pokazuje kako je u njegovom sastavu, u djelu koji se tiče najvažnijih predsjednikovih ovlasti, Josipović zadržao Mesićeve pouzdanike. Ali, isto tako ima se osjećaj da to nije bilo toliko Josipovićevom voljom koliko je to plod savjeta i traženja sa strane. A ako su neki u Uredu ostali bez posebne predsjednikove želje, onda njihov utjecaj jednostavno ne može biti jednak prijašnjem. Uostalom, osnivajući i u medijima propagirajući svoj Ekonomski savjet, jasno je kako je najveću pažnju Josipović za sada usredotočio na ekonomska pitanja koja u prvom redu spadaju u djelokrug rada Vlade. I ovo pokazuje koliko se na Pantovčaku danas luta, i koliko se ne zna što bi se radilo. U usporedbi s dosadašnjom vrlo uspješnom Mesićevom radionicom afera, podjela u društvu, skandaloznih izjava i intriga na tjednoj bazi radi se zapravo o velikom osvježenju.

Rekli smo što ima lošega i dobroga s novim Uredom predsjednika, a ostalo je osvrnuti se još jednom na ono loše. A ovo loše odnosi se na jedan puno širi problem, odnosno na činjenicu da današnjom hrvatskom političkom scenom dominiraju potpuni mediokriteti. Što god mislili o dosadašnjim garniturama na vlasti, poglavito onoj Mesićevoj, treba im ipak priznati kako je u njima bilo „igrača“ čije bi se podcjenjivanje pokazalo sve prije nego pametnim. I dok prevladavanje mediokriteta u slučaju političkih protivnika nekoga može veseliti, strah treba buditi sumnja kako se ovo stanje već zapravo dobrim dijelom prelilo na cjelokupno hrvatsko društvo. A to će biti vrlo teško obrnuti.

M. M.