Korupcija je velika hrvatska slabost

Sve je legalno i po zakonu, moglo se prošli tjedan čuti od vodstva Hrvatskih autocesta (HAC) u svezi optužbi za višestruko preplaćivanje bojanja tunela na autocesti A1. Radi se o HAC-ovom angažmanu od četrdesetak milijuna kuna s tvrtkom Skladgradnja. A vlasnici, braća Žužul, valjda su slučajno rođaci Miomira Žužula kojem poslovi s hrvatskim autocestama nisu strani. Naime, baš je afera Bechtel, koliko se sjećamo, bila svojedobno razlogom zbog kojeg je Miomir Žužul morao napustiti Vladu Ive Sanadera.

Odredbe natječaja

Na HAC-ov natječaj o bojanju tunela javila se jedino tvrtka Skladgradnja. Naime, tvrtke koje su prije obavljale slične poslove nisu zadovoljavale ključni uvjet natječaja, jer nisu kao Skladgradnja imale više od 200 ljudi zaposlenih na antikorozivnoj zaštiti tunela s betonskom oblogom. A mi se pitamo što bi bilo da je postojala osim Skladgradnje još jedna tvrtka s recimo 300 zaposlenih na antikorozivnoj zaštiti tunela s betonskom oblogom? Bi li natječaj tražio tvrtke s više od 200 i manje od 300 zaposlenika za bojanju betonskih tunela? To bi i dalje bilo legalno i po zakonu, a pobjednik bi opet bio isti - Skladgradnja.

I dok se s jedne strane čini kako se vodeći ljudi HAC-a nemilice rasipaju novcima, s druge strane može se čuti iz njihovih usta kako se štedi kada im vozila kupuju HAC-ovi kooperanti. Naime, vodeći ljudi HAC-a su novinarima objasnili da umjesto likvidnim sredstvima HAC-a vozila dobivaju "iz jeftinih kredita namijenjenih za gradnju". Vrijedi li ta ušteda gorkog ukusa u ustima koji ostavlja još jedno krajnje mutno financijsko rješenje nije se moglo saznati, ali po našem sudu nema se što tu puno misliti. Bilo bi bolje štedjeti na bojanju tunela, a vozila za potrebe rukovođenja tvrtkom kupovati preko same tvrtke, a ne kooperanata kojima dijelimo poslove.

Rukovodeći ljudi

Nakon izjava rukovodećih ljudi HAC-a teško je vjerovati da se percepcija javnosti o njima promijenila, osim na gore. Jer možda građani nemaju o svojim ekonomskim sposobnostima tako visoko mišljenje kao dobar dio rukovodioca državnih tvrtki, ali ipak imaju osjećaja kada je nešto u redu i kada nije. Kada nešto nije u skladu s poslovnom etikom i kada to je. Kada se nešto ne kosi izravno sa slovom zakona ali je potpuno protiv njegovog duha. Raspisati pošteni natječaj nije pitanje znanja, već poštenja i odanosti svojoj tvrtki, odnosno državi.

A to što će neki vrlo perfidno zlouporabiti afere u velikim tvrtkama u hrvatskom vlasništvu, ili u tvrtkama koje su hrvatskoj od vitalnog razloga, samo je jedan razlog više za iskreni obračun s korupcijom. Na ljude koji u njoj sudjeluju i izravno nanose štetu hrvatskoj privredni ne samo da se ne može računati, nego ih treba pod svaku cijenu zaobilaziti u najširem luku. Korumpirani pojedinci na visokim položajima podložni su svakojakim ucjenama koje će centri moći izvan Hrvatske daleko najuspješnije iskoristiti. To smo uostalom već puta do sada vidjeli, a popis strancima predanih i upropaštenih tvrtki svakim danom postaje sve duži.

M. M.