Optika pravednosti

Da sa Slovencima i Srbima imaju puno zajedničkih točaka kada su Hrvatska u pitanju smo znali, a da nas u to uvjere još jednom potrudile su se ovog vikenda vodeće slovenske tiskovine i srbijanski predsjednik Boris Tadić. U razgovoru za Delo i Dnevnik, povodom njegova ovotjednog posjeta Ljubljani, Tadić nije skrivao kako mu se slovenska izmišljotina s načelom pravednosti jako svidjela i kako bi ju trebalo primijeniti i na razgraničenje između Hrvatske i Srbije na Dunavu. Kako je krenulo, ne bi se čudili da prepuštanje hrvatskih riječnih otoka na lijevoj strani Dunava postane još jedan od uvjeta za ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju.

Sada, pitanje koje se samo po sebi nameće je kako to da smo baš toliko jadni i nikakvi da je pravičnost u našim međunarodnim odnosima zapravo sinonim za hrvatsko popuštanje? Odgovor je jednostavan - problem leži unutar kuće. Naime, u Hrvatskoj smo dozvolili da nam se i s ekrana državne televizije tumači kako su naši građani fašistoidni, kao neki dan u Otvorenom, pa što bi onda mi više htjeli.

Dvostruki standardi za Hrvate i ostali svijet sustavno se na domaćoj političkoj sceni uvode već godinama, pa se onda ovaj stil prenio i na vanjskopolitičku pozornicu. Rastući slovenski i srpski apetiti prema hrvatskom teritoriju samo su vanjskopolitički pokazatelj procesa koji su počeli i razvili se unutar neovisne Republike Hrvatske. Nama je neobjašnjivo da se pod slobodom govora danas dozvoljava nekima na sva zvona stavljati pod upitnik same temelje hrvatske države. I ne radi se tu o nikakvoj građanskoj hrabrosti kako si pri tome ti neki rado tepaju, radi se o običnom kukavičluku i karijerizmu. Štoviše, ta pojava nije ništa novoga na hrvatskim prostorima. Kroz minula stoljeća mnogi su živjeli upravo tako da budu korisni Austrijskoj kruni ili Mađarima, odnosno poslije Srbima. Novost je Hrvatska država unutar koje neki nikako ne uspijevaju ni nakon dvadeset godina promijeniti stari način namicanja statusa i položaja. Sada se oči upiru u Bruxelles.

U Hrvatskoj svatko može reći o Hrvatima što god hoće. Ono zbog čemu treba zaista imati hrabrosti je slične sintagme rabiti javno za druge i kada postoje dobra opravdanja. Reći, recimo, na Hrvatskoj televiziji, kako su srbijanski građani fašistoidni jer su u velikom broju glasovali za radikale. Ili da su Slovenci zadojeni nacionalizmom jer im je normalno u svojoj zemlji ne priznati brojnu hrvatsku manjinu. S druge strane, na hrvatskoj političkoj sceni nema ekstremističkih stranaka, kao što su priznate i one manjine koje imaju tek neznatni broj pripadnika. Pa to opet ne sprječava javne parade i političke vatromete na temu silne opasnosti od probuđenog ustaštva i hrvatskog ekstremnog nacionalizma.

I zato kada Boris Tadić govori o "optici pravednosti" pred našim očima odmah sažive negativne asocijacije. Jer znamo u što se pravednost preobrati uz pomoć naših političkih veličina i medijski dušobrižnika. Slijedi još jedan ustupak u beskonačnom nizu ustupaka. A da bi se taj niz i dalje nizao treba nastaviti i s optužbama na račun hrvatskog naroda. Što ćemo sljedećeg čuti? Kakve nam nove epitete spremaju "svjetionici demokracije" u kuhinji akcijskih planova?

M. M.