Tko pod drugim jamu kopa...

Ovih dana posebice je zanimljivo pratiti zbivanja oko prosvjeda u organizaciji Hrvatske udruge sindikata (HUS), održanih u više hrvatskih gradova. Iako su medijski pokrovitelji ove sindikalne akcije ulagali puno nade u njezine rezultate, najavljujući mjesecima unaprijed vruću političku jesen, ispalo je na kraju po onoj - tresla se brda, rodio se miš.

Pod medijskim pokroviteljima ovdje se prvenstveno bavimo i osvrćemo na izvještavanje Hrvatske televizije i radija, iz jednostavnog razloga zato što za njih plaćamo pristojbu. Valjda nije mogla proći ni jedna informativna emisija ovih dana i mjeseci u kojoj se nije na ovaj ili onaj način u eter širilo nezadovoljstvo trenutnom Vladom. Te će turistička sezona potpuno podbaciti, te je pala ocjena konkurentnosti Hrvatske, te je u izvješću Svjetske banke o Hrvatska pri dnu po uvjetima za poslovne aktivnosti, te je katastrofa vamo, te je katastrofa tamo. No, i pored svega truda, odaziv na sindikalne prosvjede širom Hrvatske pod pompoznim sloganom "Za bolje sutra, za moralnu i pravednu Hrvatsku" bio je vrlo tanašan.

Rekli bi, ono što su mediji radili svih ovih godina, počinje im se obijati o glavu. U Hrvatskoj nitko više nikom ne vjeruje, a pogotovo ne političarima i novinarima. Razvio se paralelni sustav prosuđivanja i ponašanja, tako da medijski manipulatori nemaju više čime građane mobilizirati. Društvo je velikim zaslugama upravo medija potpuno rastrojeno, svako igra za sebe. A sada na veliku žalost prepotentnih i beskrupuloznih medijskih drmatora, na kraju, nakon svega, Vladu nema za njihov račun više tko srušiti. I sigurno ne zato što nije zaslužila...

Ostaje ipak pitanje jesu li ljudi za moralnu i pravednu Hrvatsku, kako je to napisano u HUS-ovom sloganu ili više vole izopačenu, korumpiranu i ciničnu Hrvatsku u kojoj je sve dozvoljeno, a opet nitko ništa ne može napraviti. Slažu li se ljudi s nakazom od sudstva, državnog odvjetništva i zakona kakve danas imamo ili bi željeli pravnu i iskrenu Hrvatsku, bez beskrajne sebičnosti? Za odgovor na ova pitanja možda je najbolje otići nedjeljom u crkvu. Tamo još ima puno ljudi koji si svaki puta pruže ruku. Treba otići u škole. Tamo još ima puno nastavnica i nastavnika koji brinu našu djecu. Treba otići u bolnice, tamo još ima puno sestara i liječnika koji se skrbe za bolesne i umiruće.

Do kada će u Hrvatskoj postojati dio društva koji radi i koji nešto hoće teško je reći. No, možda bi upravo zadnji sindikalni prosvjedi medijskim pokroviteljima mnogočega što se u Hrvatskoj događalo krivo mogli biti upozorenje kako su stvari dotjerali do kraja. Moglo bi im biti upozorenje da kada od Hrvatske ništa više ne ostane ne će ostati ništa ni od Javne televizije i radija. Da će umjesto Dnevnika jednog dana montirati, ako imaju sreće, emisije za prodaju usisavača za neku opskurnu stranu televizijsku kuću.

M. M.