Jugosfera britanskog tjednika

Članak iz najnovijeg broja britanskog tjednika The Economist "Ulazeći u Jugosferu" privukao je s razlogom pozornost javnosti. Radi o se o podužem tekstu u novinama s milijunskom nakladom, i u neku ruku dobro dočarava stanje svijesti i želje onih kojima je politički cilj uspostava neke nove Jugoslavije. Ono što smo pročitali nije nas nimalo impresioniralo, radi se o uvijek istim frazama i klišejima koji teško mogu vratiti kotač povijesti dvadeset, šezdeset ili osamdeset godina unazad. To ipak ne znači kako opasnosti nisu stvarne i da ih treba podcjenjivati, upravo obrnuto. No, isto tako, treba prepoznati kako se radi o predstavnicima uvijek iste politike čiji utjecaj se najbolje ostvaruje preko srpske dominacije zemljama na području bivše Jugoslavije. Zbog ovakvog rješenja proliveno je mnoštvo krvi i zato treba biti potpuni idiot i radovati mu se, osim, naravno, ako ne sjedite u jednoj zapadnoj prijestolnici i svijet vidite kao zonu za širenje svojih interesa.

Na čemu bi se temeljila nova Jugoslavija varijacije su na temu "bratstva i jedinstva". Tako člankopisac objašnjava kako ljudi s područja bivše Jugoslavije vole istu glazbu i hranu. To bi valjda značilo da su najpopularniji hrvatski pjevači, Marko Perković i Miroslav Škoro, rado slušani i u Beogradu. Ljubav prema istoj hrani argument je slične uvjerljivosti. Već unutar Hrvatske postoje potpuno različite kuhinje, pa to sada ne znači kako Hrvati nisu narod. Isto tako, to što svi na ovom svijetu vole kolače nije dovelo do stvaranja Jugo-svijeta. Nadalje, u članku se spominje nedavni glazbeni festival u Novom Sadu kao dokaz nekog posebnog zajedništva. No, to što je HRT o ovom festivalu izvještavao nadugo i naširoko ne znači kako je imao imalo znatniji utjecaj na život u Hrvatskoj. To što netko sluša engleske izvođače ne čini ga odmah Englezom, što bi u Londonu trebali najbolje znati. Secirati članak iz The Economista ovako bi mogli naravno i dalje, ali radije ćemo se okrenuti nekim drugim aspektima Jugosfere.

Ono što se promijenilo unazad dvadesetak godina i što je zaista novoga je to što Srbi više nisu toliko skloni Jugoslaviji. To treba povezati sa zadnjim iskustvima u Domovinskom ratu kada su osim vojnog pretrpjeli i potpuni politički poraz, a počinjeni su zločini ipak dopreli do svjetske javnosti čime je bitno narušena slika o srpskoj stvari. Štoviše, problem Kosova na jugu zbog kojeg se ušlo u sukob s NATO-om i dalje teško opterećuje srbijansku javnost, dok su na zapadu preko Drine, posebice s Republikom Srpskom, srpski problemi manje-više riješeni. Stoga, ponovo otvarati Pandorinu kutiju i riskirati ono što je Daytonom dobiveno nema baš puno smisla.

Ono što nas je više strah je način na koji funkcionira hrvatska "elita" što je unazad desetak-petnaestak godina metastazirala u politici i medijima. Svoju nesposobnost i inferiornost ova grupa u pravilu nadomješta podilaženjem stranim utjecajima i zahtjevima, pa se tako dobrim dijelom odrekla svih prednosti koje joj je uspostava samostalne Hrvatske dala u ruke. Strancima je prepušteno donositi važne odluke, a  ničim objektivno zasluženi povlašteni položaj u društvu jedino je što takvu "elitu" zapravo zanima. U takvim uvjetima mogući su svakakvi dogovori, pa vjerojatno čak i oni o Jugosferi. No pitanje bi li narod bio voljan platiti cijenu novih eksperimenata. Već ga ovako svi kradu, pa će zaista biti teško objasniti i progurati nove namete. Pogotovo onima koje već zovu "banda lopovska", a drugih za ovaj posao nema.

M. M.