Jugo-liga

Valjda inspiriran najnovijim izjavama jednog od čelnih ljudi Dinama, HRT je u ponedjeljak navečer na velika vrata uveo u medijski prostor ideju o osnivanju nogometne Jugo-lige. Prvo je u središnjem Dnevniku odrađen prilog o mogućoj Jugo-ligi koja bi donijela smisao navodno besperspektivnom klupskom nogometu u Hrvatskoj, a onda je cijeli prijedlog dobio razradu u obliku emisije Otvoreno Mislava Togonala. Štafetnu palicu nakon toga preuzeli su i drugi mediji, pa je recimo danas jedan dnevni list podijelio s nama informaciju "srpskog Markovića" da se i predsjednik UEFA-e Platini raspitivao o temi koja je "posljednjih dana zaokupila zanimanje cjelokupne športske javnosti".No, pojednostavimo malo stvari i pokušajmo ipak dati pravu dijagnozu trenutnog stanja. Dakle, nekoliko istaknutih hrvatskih nogometnih odličnika vezanih ponajviše uz zagrebački klub Dinamo i Hrvatski nogometni savez u svojoj beskorisnosti za hrvatski nogometni šport došle su na ideju jalovost u europskim natjecanjima skrenuti u balkanske vode. Pa su spomenuti smislili zbog svojih natjecateljskih neuspjeha vratiti nas u dragu im prošlost, i hrvatske navijače ponovo sukobljavati s navijačima iz Srbije, ne bi li na takav način ostali nezamjenjiva avangarda domaćeg nogometa. I to je manje više sva suština prijedloga o Jugo-ligi. Kada si nesposoban išta napraviti u europskim razmjerima vrati se na Balkan - tamo ćeš ponovo naći zajednički jezik sa sebi sličnima.

Grupi osoba o kojima ovdje pričamo ne treba posebno isticati imena. To su ljudi koje se uhićivalo u Londonu prilikom gostovanja Hrvatske nogometne reprezentacije na izlasku iz trgovine s neplaćenim novinama, olovkama i papirima. To su pojedinci koji su svojim striptizom u zagrebačkoj zračnoj luci pokazale, raskošno i drogirano, kako se najveći hrvatski nogometni klub ne razlikuje od neke opskurne javne kuće. Što se tiče hrvatskih medija, to su oni koji nikada nisu bili u stanju pratiti hrvatske derbije a da im naklonjenost Dinamu iz Zagreba ne izbija na vidjelo prilikom svakoga komentara.

Zapravo, danas gledamo isti scenarij kao s Cibonom prije nekoliko godina. Političkim i financijskim vezama te kontrolom Hrvatskog košarkaškog saveza Cibona je uništila hrvatsku košarku cijedeći bez milosti igrački kadar iz svih drugih klubova. Kao rezultat, sada se igra "regionalna" košarkaška liga, a malo tko uopće zna tko su igrači Hrvatske košarkaške reprezentacije. Slično, klub sa svetim imenom Dinamo iz Zagreba postaje poluga gašenja domaćega nogometnog natjecanja uz, dakako, popratno osnivanje "regionalne" nogometne lige. Kako već sada objašnjavaju hrvatski nogometni funkcionari, uvjeti za novo natjecanje bi se trebali steći za 5 do 10 godina. To je, dakle, vizija razvoja hrvatskog nogometa do koje su spomenuti došli.

A gdje je u čitavoj priči ono što bi trebalo biti osnovno, nogomet? Hrvatska se liga prikazuje očajnom, besperspektivnom, lošom. U tome ima nešto istine, ali je potrebno onda reći i cijelu istinu. Glavni je problem što je posljednjih godina gotovo sva kvaliteta Hrvatske nogometne lige bila usmjerena u jedan jedini klub - Dinamo, koji tu koncentraciju kvalitete s druge strane nije uspio pretočiti u neki uspjeh na međunarodnoj pozornici. A proračun NK Dinama daleko je veći od proračuna svih drugih klubova, kao što je veći od proračuna nekadašnje NK Croatije koja je dvije godine uzastopce igrala u Ligi prvaka, i to ne nezapaženu ulogu – jedne od tih godina nedostajao im je samo jedan postignuti pogodak za nastavak natjecanja. Momčad Croatije je imala daleko manje stranaca nego što Dinamova ima sada (možemo se sjetiti Australca hrvatskih korijena Marka Viduke), a okosnicu momčadi činili su domaći igrači, od kojih je većina ponikla u tom klubu (Prosinečki, Marić, Dario Šimić, itd.).

Sličnu je momčad Dinamo imao prije dvije godine: Modrić, Ćorluka, Eduardo (koji je, iako iz Brazila, nogometno stasao u Hrvatskoj), Pokrivač, Vukojević, itd., no ovaj put je jedan nasilnik rasprodao momčad koja čini okosnicu sedme reprezentacije svijeta! Prodavati se “moralo” sa suzama u očima za dobrobit kluba jer je u tim prodajama netko imao svoj financijski interes. Iz istog je razloga pred nekoliko godina kupljena gotovo cijela tadašnja reprezentacija Hrvatske do 21 godine. Osim Pranjića, standardnog reprezentativca (možda i zato jer je prvi napustio Dinamo), ostali igrači (Ljubojević, Ješe, Buljat, Drpić) su ili nestali ili su se utopili u prosječnost. Zašto? Zato što nisu igrali, već su igrali oni na kojima su menadžeri kluba iz Maksimira mislili najviše zaraditi. I zbog toga je trebalo postavljati trenere poslušnike, a ne one koji bi znali prepoznati i razviti nadarenost igrača. I kako tu može pomoći "regionalna" liga? Nikako. Osim navedenih uspjeha NK Croatije u Ligi prvaka devedesetih godina spomenutih ovdje radi usporedbe s istim klubom danas, vrijedno je prisjetiti se i najvećeg klupskog uspjeha hrvatskog nogometa, odnosno igranja Hajduka 1994/95. godine u četvrtfinalu Lige prvaka. U momčadi su igrali domaći igrači: Asanović, Štimac, Vučević, itd.

Što je još važno reći? Pa to da Hrvatska nogometna liga i nije toliko loša koliko se to želi prikazati. Osim navedenih uspjeha Croatije i Hajduka, ima još lijepih priča poput primjerice HNK Slaven Belupo iz Koprivnice. Klub je već nekoliko sezona pri vrhu lige, ima uspjeha i u europskim natjecanjima, a odgaja igrače od kojih su nekolicina okosnica hrvatskih reprezentacija mlađih uzrasta.

I na kraju možda i najvažnije. Hrvatska je reprezentacija danas na FIFA-inoj ljestvici sedma na svijetu, a u posljednjih deset godina u prosjeku na 16. mjestu. Više od 90% igrača koji su u tom razdoblju igrali i igraju za Hrvatsku potekli su iz Hrvatske lige! Kroz isto razdoblje Srbija je bila u prosjeku 31., Slovenija 55., a BiH 72. Je li cilj zagovaratelja Jugo-lige, osim punjenja vlastitih džepova, uništiti hrvatski reprezentativni nogomet? Već samo prema službenim podatcima FIFA-e, odgovor je očit.

D.J.L., M.M.