Kojoj uopće "instituciji sustava" više vjerovati?

  Kojoj uopće "instituciji sustava" više vjerovati?

Ovaj vikend Večernji list objavio je ekskluzivni razgovor s Ljerkom Mintas Hodak, majkom ubijene Ivane Hodak. U razgovoru je Ljerka Mintas Hodak potvrdila kako sumnja da je uhićeni Mladen Šlogar pravi ubojica njezine kćeri, kao što smatra da službena priča ima puno rupa: "To ubojstvo je izvršeno tako savršeno da nema materijalnih tragova, da je gotovo nevjerojatno da ga je obavio beskućnik bez ikakve pripreme". Dakle, Ljerka Mintas Hodak izrekla je glasno ono o čemu cijela Hrvatska bruji. Dovoljno je pogledati internetske forume, razgovarati s ljudima na ulici, ili čuti neslužbena razmišljanja pojedinih hrvatskih političara, svi se slažu u jednom kako službena priča o motivima i načinu izvršenja jednostavno vrlo čudna i neuvjerljiva.

Štoviše, može se slobodno reći kako je slučaj Ivane Hodak, i sve ono što je iz njega uslijedilo, odagnalo i zadnje povjerenje u "institucije sustava" koje su građani imali. Afere u hrvatskoj političkoj i gospodarskoj svakodnevici su toliko česte da ih je u moru informacija sve teže pratiti, na što računaju i naši političari. Neke od najupečatljivijih svakako su one koje se neposredno dotiču samog političkog vrha u Hrvatskoj – prisjetimo se samo kolekcije vrijednih satova premijera Sanadera koju je «smetnuo s uma» ispunjavajući imovinsku karticu ili možda šogora predsjednika Mesića koji je kupio Podravkino odmaralište u Pirovcu za 25, a prodaje ga ni manje ni više nego za 56 milijuna kuna. Nadalje, obitelji vatrogasaca, ali i građani Hrvatske još uvijek se pitaju što se zaista dogodilo na Kornatima.

Vanjsku politiku obilježila je afera ZERP, ali i skandalozna suđenja i Haaške presude vezano uz Domovinski rat, posebice Vukovar i Oluju. Lista zvučnih imena umočenih u raznorazne mutne priče dugačka je i zabrinjavajuća, dovoljno je možda nabrojati samo one osobe koje se već godinama u hrvatskom društvu tretiraju kao nekakve neokrunjene moralne vertikale dok se istovremeno uz njihova imena vežu opravdane sumnje u prljavu igru – prisjetimo se Ive Banca koji je sam sebi iznajmljivao stan i trošio novac poreznih obveznika ili Zvonimira Čička koji je, ironije li, kao počasni predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava svojim novinskim komentarima krojio optužnicu i prejudicirao presudu dubrovačkom kapetanu Laptalu u Grčkoj. Nabrajati bi se tako na žalost moglo u nedogled... No, valja primijetiti kako je svima njima zajednički nazivnik upravo činjenica da su na neki način afere ostale visjeti u zraku», odnosno, malo je koja od njih ikada riješena na način koji bi bio za očekivati i moralno i pravno.

Nadalje, može se zapitati kako to da je nakon ubojstava koja su prošle godine potresla Hrvatsku od svih mogućih rješenja za ravnatelja policije izabran Vladimir Faber. Zar je čovjek uz kojeg je vezano toliko nejasnoća i događaja, što ga čine potpuno neprimjerenim za dužnost koju obnaša, bio jedina osoba u hrvatskoj policiji u koju je državni vrh imao još povjerenja? Dovoljno se sjetiti slučaja s Anom Marijom Getoš, sestrom suoptužene Gordane Getoš Magdić u procesu protiv Branimira Glavaša, s kojom se Vladimir Faber našao tijekom samog suđenja kako bi pritiscima utjecao na svjedoke, a da o optužbama na račun nepravilnosti tijekom istražnog postupka ne govorimo. Kako mi shvaćamo rad institucija sustava u demokratskim poredcima ovakve stvari jednostavno ne bi smjele biti dozvoljene - ali su u Hrvatskoj očigledno bile i jesu.

Nema sumnje kako će slučaj Ivane Hodak i način na koji se bude razvijao i dalje biti u središtu pozornosti hrvatske javnosti. Već smo se uvjerili kako je u Hrvatskoj sve moguće, ali ipak se čini ako službena inačica ubojstva Ivane Hodak ispadne tek jedan "veliki promašaj" kako bi to moglo značajnije prodrmati strukture vlasti u Republici Hrvatskoj.

M. M., M. M. B.