Riječ, dvije o suđenju

Riječ, dvije o suđenju

Ovih dana mediji su se svojski  potrudili stvoriti sliku kako se o suđenju na finalnoj rukometnoj utakmici Hrvatska - Francuska ne bi trebalo govoriti. Zapravo, može se slobodno reći kako je u Hrvatskoj izbjegavanje teme suđenja na toj utakmici postalo predmet nekakve novo iskovane političke korektnosti. Opet nam se nameće sustav vrijednosti u kojem za Hrvatsku vrijede jedna pravila, a za naše "velike" uzore iz svijeta druga. Baš zbog toga odlučili smo se ipak na koncu napisati riječ, dvije o suđenju na utakmici Hrvatska-Francuska, samo da bi se znalo da za političku korektnost kakvu je shvaćaju hrvatski mediji i domaća politička elita ne samo da nemamo ikakvog razumijevanja, nego gajimo krajnji prezir i osjećaj odbojnosti. I još nešto vezano uz medijsku prezentaciju "velikog hrvatskog uspjeha" u finalu. Nije Hrvatska osvojila srebrnu medalju zlatnoga sjaja, kako se to čim je utakmica završila imbecilno tepalo hrvatskim navijačima, nego je Hrvatska rukometna reprezentacija utakmicu protiv Francuske izgubila. Mi još ipak spadamo u one koji u ovoj državi znaju brojati do dva. 1. Francuska - zlatna medalja, 2. Hrvatska - srebrna medalja.

Politička korektnost naših medija, iz koje kolonijalni mentalitet izbija na sve strane, došla je do izražaja i prije prvoga sučevog zvižduka. Javno izrečene sumnje francuskog trenera dan prije utakmice u poštenost suđenja tek su zabilježene, kao da se ne radi skandaloznom ponašanju. Ovakve izjave prije utakmice nešto je što se općenito rijetko kada čuje u bilo kojem sportu, jednostavno zato što predstavljaju izravan pritisak na suđenje. Umjesto da su se hrvatski mediji obrušili na vodstvo francuske reprezentacije zbog krajnje nesportskog ponašanja, sramotna izjava francuskog trenera tek je prenesena kao valjda nekakav alibi za ono što će se kasnije dogoditi.

U Velikoj Britaniji, nema sumnje, ovakvi pritisci na sudce iz protivničkog tabora izašli bi na prvim stranicama tamošnjih tabloida, uz karikature i osude na unutarnjim stranama. Isto tako, pitamo se kako bi mediji u Francuskoj, Njemačkoj ili Švedskoj reagirali da se Međunarodna rukometna federacija odlučila domaćinima za finale izabrati sudački par koji je na prvenstvo došao kao zamjena, što je opet skandal sam po sebi. Bi li se Međunarodna rukometna federacija osudila ovako kadrovirati po sudcima da je prvenstvo bilo u Njemačkoj s njemačkom reprezentacijom u finalu? Naravno da ne bi. Suđenje bi bilo na najvišoj razini ili bi se, što mi naravno ne zagovaramo, sudilo za domaćina. Drugoga nema. Osim kada je Hrvatska u pitanju.

Hrvatski građani su za izgradnju dvorana za Svjetsko rukometno prvenstvo izdvojili, ako se ne varamo, oko dvije milijarde kuna. Nove dvorane, pogotovo one u Zagrebu i Splitu, sada će se otplaćivati godinama.  A za te novce građani su bili zavrijedili barem da im finale s njihovom reprezentacijom sudi najbolje što Međunarodna rukometna federacija ima - a ne ona mizerija od danskog rezervnog sudačkog para. I svi posredno i neposredno uključeni u igre sa sudcima u finalu to dobro znaju. Pogotovo domaća politička i funkcionarska elita kojoj je bilo što zlatnog sjaja kada treba sakriti vlastitu nesposobnost. Ali zlatnog sjaja nije bilo što hrvatskim rukometnim reprezentativcima koji su svojim radom i talentom dio stvarne svjetske elite. I zato, kada Ivano Balić nije htio primiti medalju oko vrata već ju je spremio u džep, je na to imao puno pravo. A ne neki novinar dotepenac koji ga je zbog toga "nesportskog" ponašanja našao još prozivati i rastezati po domaćim tiskovinama.

Netko će primijetiti kako ovoga napisa ne bi bilo da je Hrvatska pobijedila. To je možda istina, ali nije problem u konkretnoj izgubljenoj utakmici, i koliko su sudci za to krivi ili ne, već to što Hrvatska nikako ne uspijeva dobiti tretman kao sve ostale zemlje, čak i kada je organizator priredbe kakvo je Svjetsko rukometno prvenstvo i kada ima u igračkom smislu reprezentaciju svjetskog ugleda. Za to nam nije kriv izabrani sudački par na nekakvoj utakmici, već činjenica da se u društvu uporno razvija svijest o tome da jedino što se može je prihvatiti podanički mentalitet koji baštini trenutna vlast. I da se nesposobnost te vlasti u osiguravanju ravnopravnosti s drugim zemljama, jednako kao u ovom slučaju nesposobnost vodećih ljudi u Hrvatskom rukometnom savezu u osiguravanju ravnopravnog tretmana unutar Međunarodne rukometne federacije, skriva iza fraza o medaljama koje su zlatnog sjaja i kada nisu zlatne.

M. M.