Politički dobitnici i Miroslav Tuđman

Politički dobitnici i Miroslav Tuđman

U hrvatskim je medijima ovih dana vrlo aktualna priča o Miroslavu Tuđmanu kojega je u ime skupine "konzervativno opredijeljenih hrvatskih intelektualaca" kao kandidata za predsjednika države akademik Ivan Aralica predložio članu Predsjedništva HDZ-a Andriji Hebrangu. Predsjednik HDZ-a i premijer Ivo Sanader je u ponedjeljak takvu mogućnost prokomentirao u svom stilu, naime kako je Miroslav Tuđman politički gubitnik na kojeg njegova stranka - dakle - ne računa.

Za početak bode u oči kako je cijeli slučaj neformalnih razgovora oko moguće predsjedničke kandidature Miroslava Tuđmana podigao u medijskom prostoru puno više prašine nego što bi se očekivalo kada bi on bio "politički gubitnik". Što se pak tiče političkih dobitnika na predsjedničkim izborima ne može se zaobići činjenica kako od smrti prvoga hrvatskog predsjednika HDZ-ovi kandidati nisu baš imali puno uspjeha. Točnije, premijerovo isticanje pobjedničkog niza HDZ-a na izborima u Hrvatskoj poklapa se s predsjednikovanjem Stjepana Mesića državom, tek praćeno Sanaderovim osobnim predsjednikovanjem Vladom RH, od nedavno u drugom mandatu. A, koliko je ovaj dvojac izbornih pobjednika doprinio boljitku Lijepe Naše vidi se svaki dan - svaki uspjeh Sanadera i Mesića u pravilu ispadne korak nazad za Republiku Hrvatsku.

Koliko je spomenuti niz izbornih pobjeda doprinio izgradnji hrvatskog identiteta jako dobro ilustriraju reakcije visokih dužnosnika HDZ-a koje nije propustio sakupiti Jutarnji list. Ovi su se na razini pučkoškolaca izjašnjavali je li u svojim vizijama za predsjednika Republike Hrvatske vide sebe (ili nekoga im bliskog) kao Baracka Obamu ili Johna McCaina. Dva kandidata koji su ostali u utrci za predsjednika SAD-a postali su tako začas predmet poistovjećivanja "političke elite" okupljene oko današnje središnjice HDZ-a, pri čemu je previđena činjenica da mogući HDZ-ovi kandidati ne će biti predsjednici Amerike, i da predsjednika RH biraju hrvatski građani.

Zbog malo se dodatne zabave vrijedi podrobnije osvrnuti na neke od izjava koje su pale. Tako je dr. Andrija Hebrang, politički partner Miroslava Tuđmana na Nezavisnoj listi Grada Zagreba 2005. i više puta nesuđeni kandidat za kandidata na dosadašnjim predsjedničkim izborima, gordo zaključio kako bi sljedeći kandidat za predsjednika RH morao biti dugogodišnji HDZ-ovac: "Prije svega zbog ljudi koji su 20 godina za HDZ derali cipele i dali život za stranku. Oni sigurno kao svojeg kandidata ne bi prihvatili nekoga tko je tek ušao u HDZ". Pri tome se u dvojbi između Baracka Obame i Johna McCaina, dr. Andrija Hebrang odlučio za republikanskog kandidata. Bravo za Hebranga! Jedino što ga je Sanader u međuvremenu ponovo demantirao.

Ministar Primorac, nedavno primljen u članstvo uspješnih HDZ-ovaca, nešto je lukaviji pa je zajahao oba konja. Došavši svjež iz posjeta Lourdesu (bliže Čavoglave više nisu politički oportune), rekao je kako bi najbolje da HDZ-ov kandidat bude kombinacija McCaina i Obame. Obamine prednosti su što je mlađi (slučajno kao i Primorac), a jedna od McCainovih prednosti je to što je na Primorca ostavio odličan dojam kada su njih dvojica razgovarali. Ivan Jarnjak, bivši ministar unutarnjih poslova i donedavni predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, opredijelio se pak za ležernijeg Obamu. Ipak, povjerio je Jutarnjem listu, HDZ-ovci o svojim Obamama još nisu razgovarali.

Toliko za sada o dosadašnjim hrvatskim političkim dobitnicima, a mi se vratimo Miroslavu Tuđmanu. Zbog cijele ove gužve, naime, dobio je napokon priliku za Jutarnji list dati intervju u kojem je po našem sudu rekao više nego Sanader u godinu dana. Stoga u nastavku slijedi spomenuti intervju koji prenosimo u cijelosti.

M. M.

Tuđman: Obaveza mi je odgovarati na politički izazov

Vlast tvrdi da je Hrvatska danas na pragu ostvarenja glavnih, strateških ciljeva, a to su članstvo u EU i NATO-u. Slažete li se s takvim viđenjem hrvatske političke i društvene situacije?

Europska integracija cilj je hrvatske državne politike od 30. svibnja 1990., kada je Hrvatski sabor prihvatio program što ga je iznio predsjednik Tuđman. Lažna je dilema treba li Hrvatska ući u EU. Pitanje je u kakav EU i po kojim uvjetima. EU je već više godina u institucionalnoj krizi. 2005. nije prošla tadašnja verzija EU Ustava, a novu verziju ove je godine odbila Irska. Ostvarenje strateških ciljeva hrvatske politike mjerit će se po tome kakvo je mjesto izborila u EU i kakav će biti EU, a ne primarno po tome kada će RH ući u EU.

Je li Hrvatska danas u boljem položaju, je li sigurnija njena budućnost nego kada je državu vodio Franjo Tuđman?

Hrvatskoj je osigurana budućnost stvaranjem neovisne i demokratske hrvatske države, međunarodnim priznanjem, članstvom u međunarodnim organizacijama, oslobađanjem okupiranih teritorija. To je postignuto u prvih deset godina postojanja Hrvatske. Nakon toga uspjeh se državne politike može mjeriti po kvaliteti života i sigurnosti građana, po prostoru koji je ostvaren za međunarodno djelovanje i emancipaciju nacionalnog i kulturnog identiteta.

Koliko krizno stanje na Balkanu, a i na području bivšeg SSSR-a te zahlađenje između Rusije i Zapada ugrožava Hrvatsku i je li se hrvatska vlast ispravno postavila u toj situaciji?

Hrvatska nije primljena u EU s Bugarskom i Rumunjskom, jer je članstvo Hrvatske u EU i NATO-u u većoj mjeri uvjetovano stanjem na Balkanu i međusobnim odnosima članica EU nego uvjetima koje Hrvatska (ne)ispunjava. Prema procjenama mjerodavnih europskih strateških centara, Hrvatska će biti primljena u EU u paketu s balkanskim zemljama. Kako je situacija s odmetnutim gruzijskim pokrajinama i Kosovom povezana, ona se reflektira i na budućnost jugoistoka Europe. Reakcije, pogotovo Pantovčaka, na zbivanja u Gruziji spadaju u arheologiju stavova politike nesvrstanih i samo pokazuju nekompetentnost ili neiskrenost Pantovčaka, jer su takvi stavovi u suprotnosti s proklamiranom politikom ulaska Hrvatske u NATO.

Inflacija u Hrvatskoj sada je najveća u zadnjih desetak godina, a stručnjaci upozoravaju da gospodarstvu prijeti recesija. Je li samo globalna kriza kriva za pogoršanje u zemlji ili krivnju snosi i vlast?

Globalna kriza ne pogađa sve zemlje podjednako. U pravilu, zemlje koje su politički stabilne mogu osigurati i ekonomsku stabilnost. Odgovor na globalne izazove pretpostavlja veći stupanj nacionalne konsolidacije i koordinacije, i to svih društvenih segmenata, nego što je to u Hrvatskoj danas. Vlast je pristala, ili sama nametnula, stare rasprave, podjele i razdore koji su dominirali u doba komunizma. Nije realno očekivati da bi se na takvim razdorima i podjelama mogla osigurati gospodarski stabiln budućnost Hrvatske.

Tko danas najbolje i najdosljednije brani hrvatske nacionalne interese?

Sve gospodarski uspješne zemlje, jesu i razvijene i uspješne jer imaju razvijenu infrastrukturu koja proučava i definira moguće strategije razvoja svoje zemlje. Te su strategije podloga državnim politikama. Hrvatska nema strateških centara ni instituta. Ima pojedince koji se tu i tamo javljaju kao stručnjaci za neka pitanja. Posljedica je da politika ne zna povlačiti dugoročne poteze u odnosu na strateške ciljeve drugih. Zato su u pravu biskupi kada su posljedice takve politike nazvali proizvodom “podaničkog mentaliteta”.

Podržavate li stavove crkvenih dužnosnika koji sve više kritiziraju vlast?

Koliko je u nas još na djelu komunistički mentalitet, vidi se i po tome što se osporava crkvenim dužnosnicima da “kritiziraju vlast”, a istovremeno se zagovara civilno društvo kao četvrta vlast. To što se crkvi želi osporiti ono što se priznaje civilnim udrugama koje često nastupaju u ime cijelog društva, a da su ponekad same vrlo upitnog broja članstva, sve je to pokazatelj da se žele (ponovo) nametnuti podjele na one koji su “jednakiji” od drugih, odnosno na građane prvoga i drugog reda.

Jeste li spremni ponovno se politički angažirati?

Meni politika nije zvanje ili profesija nego moralna obveza. Pogotovo što se politika u većoj mjeri, stjecajem okolnosti, bavi sa mnom nego ja s politikom. Dokle je tome tako, smatram svojom obvezom odgovarati na izazove, biti odgovoran za prošlost i budućnost, te još više promišljati i raditi na dugoročnim strategijama razvoja Hrvatske.

Skupina intelektualaca, u kojoj su brojni akademici, svećenici, profesori i časnici, predložila vas je za kandidata desnice za predsjednika države. Do kuda su stigli razgovori o vašoj kandidaturi?

Kao što ste mogli razabrati iz intervjua akademika Aralice, radi se o prijedlogu koji ima više opcija, a motiviran je time da se za predsjedničkog kandidata predloži osoba koja bi mogla dobiti potporu ne samo nekih parlamentarnih stranaka nego i kulturne i društvene javnosti. Naglasak je u prijedlogu da se postigne dogovor o tome, pa će se konačna odluka donijeti nakon toga.

Što bi tre­ba­lo pro­mi­je­ni­ti u vo­đe­nju dr­ža­ve i po­sto­ji li u Hr­vat­skoj po­li­ti­čka opci­ja ko­ja bi to mo­gla uči­ni­ti?

Hr­vat­skoj je po­tre­bna du­ho­vna obno­va kao pre­tpo­stav­ka i po­li­ti­čke i go­spo­dar­ske kon­so­li­da­ci­je, kao pre­tpo­stav­ka sta­bil­nog i ­us­pje­š­nog ra­zvo­ja. Du­ho­v­na ob­no­va pre­tpo­sta­vlja uki­da­nje ra­zli­ke na gra­đa­ne pr­vo­ga i dru­go­ga re­da, na po­bje­dni­ke i po­ra­že­ne, na po­do­bne i ne­po­do­bne; uki­­da­nje sta­rih po­­dje­la, ko­je je pre­ži­vje­li ko­mu­ni­sti­čki men­ta­li­tet po­no­vo oži­vio od­ba­civši ide­ju po­mir­be i obi­­la­to se ko­ri­ste­ći haa­š­k­im optu­žni­ca­ma za no­ve ra­z­do­re i po­dje­le. Pre­vla­da­ti te ra­zdo­re i po­dje­le mo­gu­će je sa­mo kon­sen­zu­som klju­čnih po­li­ti­čkih, ali i ­svih dru­gih čim­be­ni­ka ko­ji dje­lu­ju na ja­vnoj i kul­tur­noj sce­ni.

Nikola Jelić
Jutarnji list