Komentar: Bez novog medija ne može se ništa

Bez novog medija ne može se ništa 

U jednom od priloga koje smo objavili prošli tjedan moglo se pročitati kako sve one Hinine vijesti koje potiru hrvatski kulturološki identitet u pravilu bivaju prenošene u hrvatskim medijima, dok za one koje taj identitet promiču je situacija potpuno drugačija. Konkretne brojke pokazuju kako se nikako ovdje ne može govoriti o slučajnosti. Uostalom, kolika je medijska blokada najbolje bi trebali biti svjesni članovi Hrvatskoga kulturnog vijeća. Kada se moglo u novinama pročitati ili na televiziji vidjeti bilo što što je naša udruga organizirala, izdala, priopćila? Istina je da je broj objavljenih članaka mizeran naspram opsega rada naše udruge. A ne može se reći kako, počnimo od brojnih izlaganja uglednih hrvatskih intelektualaca na našim tribinama koji su objavljeni na ovom Portalu, naša udruga nije ništa ponudila zanimljivoga ili važnoga hrvatskoj javnosti.

Prof. dr. Miroslav Tuđman konstatirao je u nedavnom razgovoru za Hrvatski list nešto s čime se vrlo lako složiti. Naime, da je zadaća glavnih medija u RH nadzor, a ne istinito i objektivno informiranje. U zadnjem uredničkom komentaru Glasa Koncila, Ivan Miklenić bavi se istim problemom, gledajući ga iz crkvenog kuta. Miklenić tako primjerice zaključuje kako su nedavnoj izjavi triju komisija »Iustitia et pax« biskupskih konferencija Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske o pravu na grob većina medija poklonila pažnje kao stradavanju "kojeg psa ili mačke". Dakle, može se reći kako postoji konsenzus među mnogim različitim segmentima hrvatskog društva o krajnje lošem stanju u medijima, zbog kojeg nije moguće dobiti ni približno pravilnu sliku o stvarnim zbivanjima u hrvatskom društvu. Ostaje pitanje, što dalje?

Može li se očekivati kako će zbog brojnih pritužbi promijeniti uređivačka politika velikih medija, odnosno povećati objektivnost izvještavanja. Recimo, na Hrvatskoj televiziji? Dovoljno je pogledati neku od Latinica i shvatiti u kojem smjeru putujemo. Denis Latin, jednostavno, svaki puta u svojim ideološkim obračunima i agitpropu ide korak dalje i ništa ga ne će zaustaviti dok ne dođe do svoga konačnog cilja. A on je tek promotor jedne opasne politike, koja ništa dobroga nije donijela hrvatskom narodu, ali je onima koji je promiču priskrbila vlast. I ta politika vrlo dobro zna kako bez kontrole medija prigrabljena vlast vrlo lako došla u opasnost. Zato je jednostavno iluzorno očekivati kako će se stanje u hrvatskim medijima promijeniti samo po sebi. A ako niste prisutni u medijima, onda ma koliko vi bili u pravu ili dobronamjerni, gotovo svaka ambicioznija inicijativa osuđena je na sigurnu propast.

Ako se bez medija ne može ništa, onda treba imati medij. Pokrenuti novine ili televiziju nije danas nemoguće - zakoni su se promijenili od komunističkih vremena. To zahtjeva naravno poseban angažman i rizik, ali ništa se obično ne postiže lako i bez truda. Postavlja se pitanje je li se takav projekt, ako se zdravo i moderno osmisli, može financijski sam uzdržavati u današnjim okolnostima. Vrijedi se s tim u svezi sjetiti slučaja Slobodne Dalmacije koja je prije političkih čistki 2001. prodavala, ako se ne varamo, barem tri do četiri puta više primjeraka nego danas. I to samo na osnovu uređivačke politike koja je bila kritička prema tadašnjoj vlasti, bez ikakvih suštinskih zahvata u samu novinu, odnosno bez promjene stila i grafičke prezentacije sadržaja. Kada bi postojale novine ili televizija koje bi objektivno i profesionalno izvještavale uz podršku modernih tehnologija, one u Hrvatskoj jednostavno ne bi imale konkurenciju. U takvim uvjetima ni komercijalni uspjeh ne bi smio izostati, sve dok se naravno piše onako kako se misli, a ne po narudžbi ili radi usluge, zbog političke, financijske ili neke druge ovisnosti.

M. M.