Zločin (ni)je zločin

Zločin (ni)je zločin

Nakon godinu dana suđenja u Vukovaru je završeno suđenje za strašan zločin počinjen 17. na 18. veljače 1992. pri kojem je u svojoj obiteljskoj kući u Cerni ubijen bračni par Olujić i njihovo dvoje malodobne djece (16 i 13 godina). Optuženima, nekadašnjim pripadnicima Hrvatske vojske, izrečena je ukupna kazna od 57 godina. Osobi koja je po optužnici naredila počinjenje zločina dosuđena je maksimalna kazna od 20 godina, dok su neposredni počinitelji, od kojih su trojica imala tek nešto više od 18 godina u trenutku zločina, dobili manje kazne. Pod pretpostavkom da je suđenje bilo pošteno, može se zaključiti kako je brzina sudskog postupka i presuda ispala primjerena težini zločina. No, ovaj sudski postupak nažalost je iznimka. Zločin u Hrvatskoj nije uvijek zločin. Istrage i sudski postupci vode se po potpuno nejasnim kriterijima. Za tisuće stradalih civila i vojnih zarobljenika tijekom Domovinskog rata nitko nije kriv. Ni za mučenja, ni za ubijanja.

Jedan od glavnih razloga zašto zločini počinjeni nad građanima Republike Hrvatske koji su bili žrtve velikosrpske agresije 1991.-1995. nisu dobili pravi odgovor povezan je izravno sa činjenicom da zločini koje je počinila jugoslavenska vojska s komunističkim pokretom na čelu za i poslije 2. svjetskog rata također nisu osuđeni. Mnogi ljudi koji i danas rade i djeluju u državnim službama i javnosti nisu prihvatili jednostavnu činjenicu da je svaki zločin zločin, neovisno o tome tko ga je počinio, i tko su bile žrtve. Pa se sa zločinima manipulira na najružniji način, kao sredstvom za unutarnjopolitičke obračune. A posljedica takvih unutarnjopolitičkih obračuna Hrvatska osjeća i na vanjskopolitičkom planu, kada od žrtve postaje agresor. Kada Šljivančanin slobodno šeće Srbijom, a general Gotovina sjedi u Haagu pod optužbom o "zajedničkom zločinačkom pothvatu".

Za građane koji su na skupu ispred Hrvatskoga narodnoga kazališta nosili natpis "Zločin je zločin" predsjednik Republike u svom članku u Glasu Istre je rekao sljedeće [Mesićeva uvredljiva propaganda]:

"Stoga je potpuno jasno da je događanje na zagrebačkome Trgu maršala Tita tek dio razrađenoga scenarija u kojemu zdušno surađuju - da li iz neznanja, ili svjesno i s namjerom, to neću ocjenjivati - i neki mediji, odnosno ljudi koji rade u medijima. Svrha je toga scenarija srušiti antifašističke temelje današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost, za odmak od ujedinjene Evrope (koja može prihvatiti samo antifašističku Hrvatsku, jer je i sama sazdana na antifašizmu), za ulazak u izolaciju ili poluizolaciju u kojoj nitko neće inzistirati na borbi protiv korupcije, na razotkrivanju lopovluka, na istraživanju privatizacijske pljačke, na kažnjavanju i nedavno počinjenih zločina (svih, pa i onih koje su počinili Hrvati!), na pravnoj državi i ljudskim i manjinskim pravima. U taj se scenarij savršeno uklapa i široka akcija usmjerena prema bivšim partizanima koja se vodi - to sada prvi puta kažem - "pod kapom" ne redovne policije, nego obavještajne službe."

Dakle, u jednakom pristupanju svakom zločinu Stjepan Mesić nalazi prepreku borbi protiv korupcije, razotkrivanju lopovluka, istraživanju privatizacijske pljačke, kažnjavanju i nedavno počinjenih zločina. Što je to nego potpuna politizacija zločina i to u dnevnopolitičke svrhe?

U nedjeljnom Vjesniku objavljena su čak dva komentara na račun promjene imena Trga maršala Tita. Iako autori kreću od donekle različitih pozicija, zanimljivo je kako završavaju zapravo na jednak način. Vlaho Bogošić stavlja maršala Tita u isti kontekst kao i bana Jelačića, De Gaullea i Jaruzelskog. Ivan Šiber pak Tita uspoređuje s Napoleonom i Kennedyjem. I Bogošić i Šiber pri tome "spretno" zaboravljaju činjenicu da je Josip Broz za razliku od svih ostalih koje su nabrojali povezan s najstrašnijim zločinima i masovnim pogubljenjima. Neka ovakve isprazne intelektualne akrobacije autorima budu na čast. Nama je zločin zločin.

M. M.