Jalovost, pa onda i rezigniranost Milana Ivkošića

Jalovost, pa onda i rezigniranost Milana Ivkošića

Milan Ivkošić prošli tjedan osvrnuo se u Večernjem listu na javno okupljanje u organizaciji Kruga za trg za povratak imena Kazališni trg, a o kojem smo mi već puno pisali na portalu. Budući da je Ivkošić jedan od ponajboljih komentatora danas u Hrvatskoj, sa zanimanjem smo pročitali njegov zadnji članak u kojem iznosi svoje dojmove sa skupa kojemu je sam nazočio. Pa tako Ivkošić piše da je skup bio pomiren sa svojom uzaludnošću, i da je Hrvatska izgubila interes za samu sebe. S obje ove konstatacije, međutim, teško se složiti. Prvo, skup nije bio uzaludan, već je dio procesa započetog Bozaničevim govorom na Bleiburškom polju u kojem se odnos prema komunističkim zločinima pokušava izgraditi na kritičkim temeljima. Drugo, nije Hrvatska izgubila interes za samu sebe, već su interes za Hrvatsku i novinarstvo lišeno propagande "izgubili" hrvatski mediji, uključujući i onaj za koji radi sam Milan Ivkošić. Pa mu se zato sve čini tako crnim.

Baš način na koji je Večernji list izvijestio sa skupa ispred Hrvatskoga narodnog kazalište ponukao nas je još neposredno iza skupa reagirati komentarom "Kraljevstvo za ustašu". Jedino čega je u Večernjakovom članku koji je potpisala Senka Knežević praktički bilo - bile su laži i manipulacije u službi političke propagande, zna se za koga. A takav način pisanja, sada već kroz godine, stvorio je lažni dojam da je sve uzaludno i da je Hrvatska digla ruke od sebe. Ljudi jednostavno ne znaju što se događa oko njih, i toga svjesni, više ne vjeruju nikome. Ali to ne znači da ljudi ne žele bolje društvo, u kojem se ne će svaki čas zaplitati u korupciju i ideološke obrasce koje im zajednički serviraju hrvatski mediji i političari. Samo trenutno nema nikoga da im ponudi točnu informaciju, odnosno povede putem općeg napretka.

Ivkošić nadalje piše kako su "slika i brojnost skupa ispred zagrebačkog HNK bili su slika i brojnost... publike s promocija knjiga Domazeta Loše, starog komunista i mladog domoljuba Tomca..." No, mi bi smo voljeli vidjeti i jednog hrvatskog političara koji je okupio na promociji svoje knjige onoliko ljudi koliko je bilo na promociji knjige "Tuđmanizam i mesićizam" prof. dr. Zdravka Tomca. To što ni ta promocija nije zaslužila biti spomenuta u Večernjem listu problem je toga lista, a ne autora knjige, odnosno hrvatske javnosti (ne treba valjda ni reći da je promocija ostala prešućena i u gotovo svim ostalim medijima). A razlog je jednostavan - i može se lako odgonetnuti već i iz naslova knjige. Iz ovoga što Ivkošić piše u svojoj zadnjoj kolumni, čini se da za spomenutu promociju nije čuo ni on. Valjda se i sam previše pouzdaje u informacije koje svom čitateljstvu bira Večernji list i ostali hrvatski visokotiražni mediji. Dakle, nije problem u Hrvatskoj, nego je problem u medijima koji nisu u stanju ni izvijestiti da se nešto dogodilo, ako to ne odgovara naredbodavcima.

Sigurno poveliki postotak čitatelja Večernjeg lista kupuje ovu dnevnu tiskovinu jer za nju pišu Milan Ivkošić i Davor Ivanković, nešto slično kao kada je Slobodnu Dalmaciju uređivao Josip Jović. No, da bi se negdje u tjednu pročitao jedan Ivkošićev tekst treba pročitati dvadeset drugih koje nije pisao Ivkošić, već razne Senke. Zato je Ivkošićev posao jalov, a on rezigniran.

Uloga koju Ivkošić ima u Večernjem listu je da donosi zaradu njegovim vlasnicima. Oni dobro znaju da bi bez "prohrvatskih" članaka Večernji list vrlo brzo bio poražen od tehnički i sadržajno boljeg Jutarnjeg lista. A opet, paze da tih "prohrvatskih" članaka ne bude previše, pa da se svari počnu vraćati na stanje prije 2000. - stanje kada oni nisu bili vlasnici Večernjega, a na vlasti nisu bili oni koji su im Večernji prodali.

M. M. 

Tito i jaja u istoj ravnini

Hrvati su ove godine uranili. Počeli su dok jaglaca još nema, u veljači. Inače je već postalo tradicijom da se oko Drugoga svjetskoga rata svađaju kad jaglaci već ostare, u svibnju. Ali do svibanjskih okršaja ima još tri mjeseca, prošlosubotnje okupljanje ispred HNK u Zagrebu, gdje se tražila promjena imena Trga maršala Tita, bit će već daleka prošlost i moći će se iz početka. Bio sam na tom skupu, bio je hladan kao i vrijeme u Zagrebu. Bez dramatike kakvu pamtimo s obilja skupova od 1971. godine do splitske rive.

Bez vatrenih govora, gromoglasnih skandiranja, zastava i drugog znakovlja, bez transparenata, samo određen broj tunika s rečenicom “Zločin je zločin”. Simbolični programčić - kratak govor jedne žene, povorka i krug oko HNK, prekrivanje “Zdenca života”, skidanje sadašnjeg naziva trga s improviziranog zida i stavljanje drugoga i - razlaz. Na piće pa kući. Bilo je samo oko tri tisuće ljudi. Kažem “samo” premda sam imao dojam da ih je - neočekivano puno.

Jer, nisu to više skupovi koji obvezuju, mnogi ljudi koji se slažu s onim što se zahtijevalo nisu došli zato što se misli da će to odraditi netko drugi, netko tko je za to “zadužen”. Tako je drug Tito dobro prošao, protivnika pred HNK nije privukao ni izdaleka onoliko koliko je 1980. mrtav privukao ožalošćenih na Glavnom kolodvoru.

Iz dva razloga trebalo je malo više reći o ozračju skupa. Prvo, pokazao je da su se Hrvati jako raskomotili i politički ohladili. Drugo, izazvao je nevelike ali sasvim neprimjerene reakcije. Malo više o prvom razlogu, o hladnom komoditetu koji je u podne te subote ljude zadržao doma, u vikendici ili nekoj drugoj privatnosti.

To je isti onaj komoditet iz kojeg na prošlim izborima nisu pružili ruku nijednoj desnoj stranci. Slika i brojnost skupa ispred zagrebačkog HNK bili su slika i brojnost glasača svih desnih stranaka (ako isključimo HDZ). Ili slika i brojnost publike s promocija knjiga Domazeta Loše, starog komunista i mladog domoljuba Tomca, akademika Pečarića i sličnih autora...

Sada nešto o nevelikim a ipak neprimjerenim reakcijama na skup koje su se protegle kroz cijeli tjedan. Za nekoliko komentatora bio je još jedan dokaz ovisnosti Hrvata o partizanskoj i ustaškoj prošlosti. Za neke komentatore, zatim za neke sudionike istodobnog, ali malobrojnog skupa s druge strane ulice gdje se veličalo Tita, te za predsjednika Mesića, ispred HNK su bili ustaše, fašisti, NDH-nostalgičari. Tko je bio tamo, mogao se uvjeriti da je skup bio ravnodušan prema samome sebi, da se, premda je kratko trajao, jedva čekalo da završi, da u njemu nije bilo nikakva naboja, da je bio pomiren sa svojom uzaludnošću.

Hrvatska je izgubila interes za sebe samu, povukla se sa svih fronti. Jedan kolega potpuno je promašio u prosudbi napisavši kako je, među ostalim, propao bojkot trgovačkih lanaca pokušan zbog divljanja cijena, “ali smo se na pitanju bremenite nam povijesti odmah našli”. “Bremenitoj povijesti” unatoč, skup ispred HNK bio je jednako mlak kao i odziv na bojkot prodavaonica: ravnodušnost građana prema pozivima na prosvjede, otpore, bojkote, neposlušnosti... je posvudašnja, radilo se o cijeni jaja ili nazivu trgova.

Političke su elite uspjele: cijeloj su zemlji nametnule osjećaj uzaludnosti koji bez krila ostavlja svaku nakanu da se izrazi nezadovoljstvo, što god bilo posrijedi. U tu uzaludnost uklapa se i očita, iako možda nenamjerna ironija s kojom je jedan tjednik preko cijele stranice uslikao sindikalca Severa koji stisnutom šakom prijeti da će nezadovoljno građanstvo povesti - “U boj! U boj!” Prijeti s uvjerljivošću časne sestre na čiju ga je sliku i priliku Bog i stvorio.

Milan Ivkošić
Večernji list