Duhovi prošlosti - Veljko Kadijević - Memoari poraženog generala

26. ožujka 2007. gotovo svi hrvatski mediji javljali su na udarnim mjestima o razgovoru koji je general Veljko Kadijević dao za portal Business.hr. Već površan pregled članka na portalu Business.hr ukazivao je na to da je razgovor izmišljen, pa smo zato svoj osvrt na njega objavili bili pod naslovom "Pliva patka preko Save".

Politički pokrovitelje ovog medijsko-obavještajnog projekta nije bilo teško prepoznati. Tekst je uzdizao lik i djelo Stjepana Mesića, obračunavajući se istovremeno s predsjednikom Tuđmanom - koji se naravno iz groba nije mogao braniti. Prašina koju je podigao navodni razgovor s Veljkom Kadijevićem bila je toliko velika da je čak i američko veleposlanstvo moralo demantirati neke navode iz teksta.

Danas znamo da Veljko Kadijević živi od 2001. godine u Moski, i da u miru tamo piše memoare. Nedavno promovirana knjiga "Kontraudar" je drugi dio knjige "Vojska bez države", koja je objavljena 1993. godine. A iz tih memoara se prekrasno vidi s kojom barabom je Hrvatska imala posla početkom devedesetih prošlog stoljeća. Kadijeviću je i Milošević bio premekan. Za razliku od četnika koji bi Hrvatskoj ipak ostavili dio zapadno od granice Karlobag-Virovitica, jugoslavenstvo generala armije Veljka Kadijeveća bio je velikosrpski projekt u kojem je cijela Hrvatska pod srpskom čizmom. Neki će na ovom mjestu primijetiti kako je to zapravo bit svakog jugoslavenstva, samo su metode drugačije.

Iz Kadijevićevih memoara također se lijepo vidi koliko je bio ozbiljno shvaćao Mesića. "Valjda zbog ratne atmosfere i režima koji je vladao na zapovjednom mjestu, ali i zbog straha, Mesić je mene pitao: Da li smo uhapšeni? Ja sam mu odgovorio da, ako bi bilo hapšenja, sigurno ne bi počeli s njim, niti sa bilo kojim članom Predsjedništva SFRJ, jer oni nemaju baš nikakvu vlast, niti se za bilo što ozbiljno pitaju u svojim republikama, odnosno pokrajinama. Kada su se svi članovi Predsjedništva upoznali sa svojim kabinetima i vezama koje su imali na raspolaganju unutrašnjim i vanjskim i kada su počeli intenzivno koristiti uglavnom vanjske veze, onda je valjda i Mesić uvidio besmislenost svoga pitanja."(mm)

M. M. 

Kadijević: Milošević je JNA blokirao više nego svi neprijatelji zajedno

Bivši prvi čovjek propale JNA, trostruki optuženik i čovjek s Interpolove tjeralice Veljko Kadijević ostao je nepokolebljiv Jugoslaven i velikosrbin. Ne može prežaliti što nije uspio spasiti Jugoslaviju, što srpski narod ne živi u zajedničkoj državi, pa zbog toga svuda traži neprijatelje koji su ga u tome onemogućili. To je zaključak nakon iščitavanja nekih pojedinosti iz njegove najnovije knjige "Protivudar moje viđenje raspada Jugoslavije", koju je objavio u Moskvi na ruskom jeziku i nedavno je ondje i predstavio, a čije su izvatke u 11 nastavaka objavile beogradske Večernje novosti.

Kadijević, naime, od siječnja 2001. živi u Moskvi jer mu je u Beogradu postalo nesigurno nakon Miloševićeva pada. Kadijević u knjizi Miloševića drži jednim od najodgovornijih za neuspjeh JNA u očuvanju jugoslavenskog jedinstva, što obrazlaže ovako:

"Za vreme rata u Hrvatskoj, zbog nepostojanja normalne federalne države, JNA je imala ogromnih teškoća od političke, informativne i propagandne podrške, pa do mobilizacije srpsko rukovodstvo je stalno ponavljalo kako Srbija nije u ratu. Za koga je onda ratovala JNA? Takav stav srpskog rukovodstva više je onemogućavao JNA, osobito u mobilizaciji, nego celokupna delovanja spoljnih i unutrašnjih neprijatelja. Druga fundamentalna razlika je u odnosu prema celini srpskog nacionalnog korpusa. Ja sam uvek smatrao da se jednako moraju tretirati i braniti interesi celine srpskog naroda, kako Srba u Srbiji, tako isto i Srba u Bosni i Hercegovini u Hrvatskoj. Osim toga, smatrao sam da kada već faktički više nema Jugoslavije kao celine, da će se srpski narod uspešnije suprotstaviti i odbraniti svoj nacionalni interes, ako se odmah brani ujedinjeno. To je, valjda, i vojničkom laiku jasno. Nažalost, dogodilo se obratno, tučen je i definitivno dotučen upravo deo po deo prvo Srbi u Hrvatskoj, potom Srbi u Bosni i Hercegovini, i konačno Srbi u Srbiji. 

Vrlo su karakteristične izjave Borisava Jovića, na primer, kako Srbi u Srbiji nemaju ništa zajedničko sa Srbima preko Drine i Une, osim imena.

Timski i solo

Bilo je i nekoliko drugih značajnih razlika generalne prirode, pre svega, između Miloševića i mene, a koje su uticale na različita gledanja, i, naravno, praktična delovanja. Ja sam se uvek zalagao za timski rad, a on je solirao. Ja sam se maksimalno zalagao da moj štab radi dobro i identifikovao se sa njim, bilo da su u pitanju uspesi ili neuspesi. On je, nasuprot, prema svojoj ekipi uvek imao distancu, pa ako uspe, tu je da taj uspeh koristi, a ako ne uspe, žrtvuje ekipu i ljude. Naravno, da je to davalo negativne razultate."

Kadijević je i krunski svjedok da je Milošević od 6. siječnja 1992., kad je dao ostavku, preuzeo potpunu kontrolu nad JNA. Kadijević piše: "U tom svetlu smešno, da ne upotrebim adekvatniji izraz, deluje izjava Slobodana Miloševića data na takozvanom suđenju u Hagu da on nije komandovao JNA, jer da je on komandovao JNA Jugoslavija bi bila sačuvana. Milošević zaista nije komandovao JNA dok sam ja bio savezni sekretar za narodnu odbranu (do 6. januara 1992. godine), a od toga momenta je preuzeo apsolutnu komandu nad Armijom."

Opisao je što je dovelo do njegove ostavke, što je napisao i govorio pred Predsjedništvom SFRJ, ali i zašto je odbijao Miloševićev nalog da Armija izvede vojni puč i preuzme kontrolu i vlast u cijeloj bivšoj državi: "Dva dana nakon što je JNA efektno i vrlo lako rasturila demonstracije u Beogradu i tako jasno svima u zemlji i inostranstvu pokazala da neće dozvoliti nikakve nelegalne modele zauzimanja vlasti, ja sam po pozivu Jovića došao u njegov kabinet gde se već nalazio Slobodan Milošević. Nakon pozdrava, Milošević je odmah, bez nekog posebnog objašnjenja rekao da je situacija u zemlji takva da JNA treba da preuzme vlast, pohapsi sve koga treba (naravno, on tada nije video da bi trebalo pohapsiti 90 odsto hrvatskog, slovenačkog i muslimanskog, veliki deo makedonskog, pa i srpskog naroda) i uvede red u zemlji." 

Mesićev upit

Kadijević je sazvao sastanak Štaba Vrhovne komande, koji je odbio izvesti puč, ali je predložio uvođenje izvanrednog stanja. Sazvano je Predsjedništvo SFRJ: "Sednica je održana na ratnom komandnom mestu Vrhovne komande u Beogradu, koje je, inače, izgrađeno sa veoma jakom protivnuklearnom, protivbiološkohemijskom zaštitom. Većina članova Predsedništva je prvi put bila na tom komandnom mestu.

Valjda zbog ratne atmosfere i režima koji je vladao na komandnom mestu, ali i zbog straha, Mesić je mene pitao: Da li smo uhapšeni? Ja sam mu odgovorio da, ako bi bilo hapšenja, sigurno ne bi počeli s njim, niti sa bilo kojim članom Predsedništva SFRJ, jer oni nemaju baš nikakvu vlast, niti se za bilo šta ozbiljno pitaju u svojim republikama, odnosno pokrajinama. Kada su se svi članovi Predsedništva upoznali sa svojim kabinetima i vezama koje su imali na raspolaganju unutrašnjim i spoljnim i kada su počeli vrlo mnogo da koriste uglavnom spoljne veze, onda je valjda i Mesić video besmislenost svoga pitanja. Mesić, Tupurkovski i Drnovšek su najviše koristili spoljne veze. Mesić je stalno obaveštavao Tuđmana, Drnovšek Kučana, a Tupurkovski američku ambasadu u Beogradu. Tim putem dobijali su i naknadna uputstva šta i kako da rade još za vreme trajanja sednice. Pored toga, svako veče su svi članovi Predsedništva odlazili u grad gde su i stanovali, tako da su imali mogućnost za neograničene komunikacije sa kim su želeli."

Prijedlog je odbijen, pa se Kadijević uputio u Moskvu, da ispita može li JNA računati na pomoć SSSR-a. Podržao ga je maršal Jazov, ali Gorbačov nije htio niti čuti za njega. Kadijeviću je tada postalo jasno da je kraj blizu pa naširoko opisuje svoje viđenje uzroka krize i raspada Jugoslavije, a glavni mu je vanjski neprijatelj Njemačka. 

Zvonimir Despot
Večernji list

{mxc}