Mile PešordaMile Pešorda - karikatura

Listići iz Croatiae

 Četnički zločini u Srbu

Živeći „zbiljnost onih koje ne vidim", koji nisu među nama iako sve ljudsko u našoj zemlji i njihovom ljubavlju diše, vjerujem u nadolazak dana objavljene istine u riječi što bit će sama ljubav, kada će njome biti ispunjen mir i otvoriti se svijet, smisleno povezan jedinstvenim doživljajem čovjekoljublja, radosti otkrivanja tolikih drugih i drugačijih, koji nas suoblikuju zasebnima u našem ovozemaljskom postojanju – za Nebo. takva vjera kao „imanje onoga čemu se nadam", kao volja za izricanjem istine na stazi pozvanosti suočenja pred ogledalom Riječi, tim mjerilom svega vidljivoga i nevidljivoga, može dati snage opstati u razgovjetnoj zapitanosti nad aktualnim ponižavanjima povijestne istine i preživljene nacionalne tragedije što su ih simbolično izvele hrvatske vlasti, predstavljene u osobi predsjednika države, podignuvši, u naše dane, novcem hrvatskoga naroda, i u zemlji Hrvatskoj, spomenik fašističko-banditskom zločinu nad nezaštićenim, sveudilj molitvenim, narodom i pukom, planski počinjenom u Srbu i okolici 1941., u sklopu „programske genocidnosti četničkoga pokreta prema hrvatskom narodu" (Z. Dizdar-M. Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941.-1945., str. 76., Hrvatski institut za povijest - Dom i svijet,1999.)

Uzmaknut će, ponadah se u jednome času, nesvjesni zastupnici sila zloga, ako ne pred živom istinom nevinih mrtvih, istragaški ubijenih na kućnom pragu, i pred vjerom bogoštovna i u tome smislu slobodotvorna ljudstva pogubljena u nadi uskrsnuća, a ono barem pred jedinstvenim stajalištem EU o trima totalitarizmima, pred dokazima i nepobitnim činjenicama o kroatocidu, pred znanstvenim djelima povjesničara i državnih institucija čiji je rukopis u službi istine i samo istine i koji su nedvojbeno ustvrdili (i o tomu izvijestili vrhovne obnašatelje vlasti u RH, mjesecima prije održavanja „državnoga" slavlja srbobranski priređena u čast zločinu nad miroljubivim pukom i narodom) kako su srpski četnici ustali, ne protiv talijanskih okupatora i fašista nego protiv ne-nezavisne i na tom ličkom području – nepostojeće NDH, i zarobili „44 Hrvata u Brotinji, koji su bili jedini Hrvati u općini Srb" i kako su zarobljenike „28. VII. 1941. na mjestu Poljice, kod Dolja mučili, zaklali i bacili u ponor" te da, u nastavku izvedbe genocidnoga programa tih nacifašističkih „antifašista", već „u listopadu 1941. u Srbu, s osloncem na Talijane i pod njihovim nadzorom, četničke vođe preuzimaju općinsku civilnu vlast i ustrojavaju u studenom 1941. Četnički puk 'Kralj Petar II.' sa sjedištem u Srbu".

Preispitat će, u svjetlu istine i radi sutrašnjice narodne slobode, naši zastupnici demokracije, antidemokratsku odluku o financiranju i podizanju spomenika zločinu, slavljeničkoga obilježja, djelomično izvedenomu i cjelovito opisanomu, „programu genocida" u Srbu i poništiti je kao protivnu biti samoj Croatiae i duhu Europe antitotalitarizma – u takvu se je pobjedu razuma i u ustavno ponašanje izabranih dužnosnika pouzdavao narod izvorno posvećen slobodom i opasan demokracijom. Međutim, niti je bilo razborita uzmaka, niti samokritičkoga preispitivanja, niti poništavanja nepravedne odluke stavljene u funkciju korjenitoga antikroatizma, nego je aktualni glavni relativizator povijestne istine i temelja naše kršćanske civilizacije nastojao, na tom mjestu simboličnoga zločina četništva nad hrvatstvom u srcu Hrvatske, uzveličati, ništa manje nego kao „simbol ljubavi", i sve one „kape sa tri roga" kojima su se slavodobitno pokrivali ili podmuklo skrivali toliki izvođači „genocidnoga programa" od god. 1941. do 1995., od Bjelovara i Srba do Vukovara i Srebrenice.

A Bog je vidio, i hrvatski povjesničar zapisao, ono što su zli ljudi zlo uradili, odnosno, da su te petokolonaške snage, pod silnom zaštitom Mussolinijeve Italije, „početkom 1942. objedinjene u Dinarsku četničku diviziju", i kako je, u ožujku iste godine, taj, nazovimo ga tako, jovanić-četnički „antifašizam" u službi fašiz(a)ma i uništenja Hrvatske svojim glavnim zadatkom istaknuo ostvarivanje „što jače organizacije srpskog naroda u ovim krajevima radi uspostavljanja srpske vlasti u danom momentu, radi obračuna sa Hrvatima i na koncu radi čišćenja Hrvata i Muslimana iz Like, Severne Dalmacije, Bosne i Hercegovine i stvaranja jedne homogene i čisto pravoslavne srpske države, oslanjajući se na Srbiju i Crnu Goru". Ali, i sami je narod dobro zapamtio, a pismoznanac za potomstvo zabilježio, da je taj spomenik u Srbu „za te velikosrpske snage bio i ostao simbol za borbu i rušenje bilo kakve hrvatske države te čišćenje Hrvata kako bi ta područja postala dio njihove zamišljene 'Velike Srbije' ."

I hrvatski je pjesnik i partizan, naš veli Jure Kaštelan, istinoljubivo vidio i opisao genocidni pothvat tih samoproglašenih „prvih antifašista u Jevropi", izveden i u njegovim zavičajnim Gatima, kraj Omiša: Jure Kastelan„Nema srca da bi oplakalo sasječeno meso ljudsko od Prosika do Pocelja, od Graca do Mosora. Nema pjesme. Nema riječi. Nema glasa. // Mate, Ante, Ivane, ko vas može dozivati dozivanjem? Ko vas može oplakati plakanjem, rane na ranama. Viči niz Ilinac. Viči moru i zelenim livadama uz Cetinu. // Zorko, Marijo, Matijo, gdje ste da vas nema na paši za ovcama? // Mrtve ruke materine priviju iznakaženu djecu, sasječenu. Krvnička četnička kama isjekla je iz utrobe novorođenče. U krvavom bratstvu povezane su ruke i oči krvavim mlazom i krikom užasa. // Pokolj. // Mlijeko iz razlupanih kanta slilo se u krvi mljekarica, krv se spojila s brašnom iz proparanih rubaca i vreća. Žene su nosile kruh. Iz grada su nosile zalogaj gladnoj djeci. U stazici, u kamenoj Stazici, u kamenoj stazici, prekinuo se put. (...)" (Jure Kaštelan, G a t a, „Dalmatinka u borbi" br.1., god. I., travanj 1943.)

Slijepi vođa, koji ignorira istinu i povijest svoga naroda i kojemu, samim tim, nije dana milost razumijevanja znakova vremena, mogao bi narod, koji pristane sudjelovati u njegovim, globalnije osmišljenim, igrama zanemarivanja istine i propadanja u zaborav povijesti i neposluh Gospodaru Riječi, odvesti do nekoga novoga, samomorna, bezdana.

Mile Pešorda
Hrvatsko slovo, 13. kolovoza 2010.

Uto, 18-06-2019, 07:57:08

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.