Protuhrvatski rad se nastavlja

Nacizam se je velikosrpski javno očitovao u Zagrebu godine 1902., u cjelovitomu i slojevitomu političkomu proglasu "Do istrage vaše ili naše" autora Nikole Stojanovića, u kojemu je Hrvatima zaprijećeno genocidom, istrjebljenjem, srpsko-hrvatskom "borbom" u kojoj "jedna stranka mora podleći", a da će to biti Hrvati "garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak".

Naravno, umišljeni je srpski barbarogenij, naročito dobro etabliran u nas nakon tzv. dogovora u Beču u 19. st. nekolicine hrvatskih jezikoslovaca s duhovnim otcem velikosrpstva Vukom Stefanovićem Karadžićem i dovođenja Srbijanca Đure Popovića (autora knjige "Rat za srpski jezik") na mjesto tajnika JAZU i na čelo akademijina najvećega projekta, "Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika" (!), ponudio Hrvatima (koji, tvrdi zagrebački "Srbobran", "niti imaju posebnoga jezika, ni zajednice običaja, ni čvrstog jedinstva života, ni, što je glavno, svesti o međusobnoj pripadnosti"!!) spasonosnu mogućnost "pretapanja u Srpstvo", budući "nisu i ne mogu biti posebna narodnost, ali su na putu da postanu – srpska narodnost" (IZVORI VELIKOSRPSKE AGRESIJE – rasprave / dokumenti / kartografski prikazi, str. 99.-105. Zagreb, 1991.)

Promjena retorike iz velikosrpske u jugoslavensku

AntiklerikalizamZašto im je antiklerikalizam toliko bitan, otkriva se u proglasu iz "Srbobrana" (toliko aktualnomu, u svjetlu sadašnje navale ministra za naobrazbu Jovanovića na našega kardinala Josipa Bozanića i "nazadne klerikalne ideje" i na 85% građana, rimokatoličkih vjernika, u Republici Hrvatskoj!): "Obrazovanjem mase narodne, spojene sa njenim učestvovanjem u politici, moraju pasti i nazadne klerikalne ideje. Propast klerikalizma u našem narodu znači propast Hrvatstva."Poučeni pobunom i prosvjedima koje je u hrvatskomu pučanstvu izazvalo to srbobransko šovinističko vrijeđanje Hrvata, ideolozi velikosrpstva mijenjaju retoriku i deset se godina kasnije pojavljuju ne kao istragaši i ljuti neprijatelji, nego kao "radikalni demokrati" i "partneri", i ne više s ciljem izravnoga pretapanja Hrvata, već s "idejom srpsko-hrvatskoga ujedinjenja", s idejom "srpsko-hrvatskog narodnog jedinstva u smislu etnopsihičkog fakta, da su Hrvati i Srbi jedan dvoimeni narod", zapravo "SRBO-HRVATI", koji će tvoriti "jednu nacionalnu kulturu jugoslovensku", jedno "nacionalno društvo" u jednoj "nacionalnoj državi", s "jednim nacionalnim organizmom srpsko-hrvatsko-slovenačkim".

Jugo/serbo/nacionalistički program, ta modernija politička razradba i Karadžićeva pogleda na "Srbe sve i svuda", nastao u Zagrebu g. 1912.,(S.Mićanović: Sarajevski atentat, Zagreb, 1965.) s Dimitrijem Mitrinovićem kao jednim od idejnih kolovođa, iako se zauzimlje za "srpsko-hrvatski nacionalizam", za stvaranje "kulta srpsko-hrvatske nacionalne energije" ipak nije posve prikrio svoju dubljinsku povezanost s istragaškim programom iz "Srbobrana", jer ističe važnost "radikalnoga antiklerikalizma" u postizanju zacrtanih pansrbističkih ciljeva.

A zašto im je antiklerikalizam toliko bitan, otkriva se u proglasu iz "Srbobrana" (toliko aktualnomu, u svjetlu sadašnje navale ministra za naobrazbu Jovanovića na našega kardinala Josipa Bozanića i "nazadne klerikalne ideje" i na 85% građana, rimokatoličkih vjernika, u Republici Hrvatskoj!):

"Obrazovanjem mase narodne, spojene sa njenim učestvovanjem u politici, moraju pasti i nazadne klerikalne ideje. Propast klerikalizma u našem narodu znači propast Hrvatstva."

Demokratizam hrvatski jezgrovito je i sadržajno zasvjedočio olujni general O s l o b o d i t e l j Ante Gotovina, na povijesnomu Trgu bana Jelačića u Zagrebu 16. studenoga 2012., poručivši narodu - "Okrenimo se budućnosti!" i znakovito otišao odmah poslije slavnoga dočeka na misu u zagrebačku prvostolnicu (u kojoj sam imao čast srdačno se rukovati s našim generalom pobjednikom u olujnoj bitki protiv fašizma i Velike Srbije) i na grob mučenika za prava čovjeka i Crkve u Hrvata bl. Alojzija Stepinca, a nekoliko dana kasnije hodočastio u marijansko svetište u Mariju Bistricu.

Pouke mira i slobode

Poruke mira i slobode oslobođenih hrvatskih generala Gotovine i Markača i svenarodna radost u ozračju konačne pobjede istine i pravde na tomu suđenju u Haagu inače priređenu prema skandaloznoj parapolitičkoj optužnici Hrvatima i Hrvatskoj za "udruženi zločinački pothvat etničkoga čišćenja Srba"(!), odnosno za pothvat oslobađanja okupiranoga dijela Republike Hrvatske od, okupacijski instalirane, paračetničke paradržavice (koju su neki svjetski politički silnici, velikosrpski saveznici, pokušali, ucjenama i pritiscima, i "Planom Z-4" nametnuti Tuđmanu i Hrvatskoj u siječnju 1995.!), unijele su, međutim, nemir i nezadovoljstvo u neke krugove i formacije moći, koji se ne mire s mirom i ne prihvaćaju poziv na "okretanje budućnosti", kojima pobjeda istine i pravde u Haagu predstavlja "p o r a z n u p o b j e d u" , kako to izrijekom stoji u udarnoj kolumni Marinka Čulića u "Novostima" br. 675., "samostalnomu srpskom tjedniku", i u kojoj se Hrvatskoj klevetnički podmeće da, slaveći pobjedu pravde u Haagu, zapravo "...slavi zločine nad tim civilnim žrtvama, naslađujući se nad činjenicom da su oni u Haagu prošli nekažnjeno" a sami haaški Tribunal ovaj novinar srpske tiskovine u Hrvatskoj nastoji obezvrijediti ocjenom da je sud, oslobodivši hrvatske generale, "paradoksalno, pao čak ispod razine notorno kilavog hrvatskog pravosuđa"(!)

"Poraznom pobjedom" i okretanjem Hrvata budućnosti razjaren, pamfletistički se je, da ne kažemo "istragaški", u istim novinama, na oslobođene generale (zato što su oslobođeni !), i na cijelu slavljeničku Hrvatsku (zato što slavi pobjedu mira i simbolični završetak Domovinskoga rata u RH!) obrušio još jedan kolumnist "Samostalnoga srpskoga tjednika", odradivši svoj "J'accuse", kao da je on sami Zola, a ne ono što ovim uradkom jest - tek jedan od žurnalništičkih izvršitelja radova na blaćenju ljudi i krivom predstavljanju i difamiranju hrvatstva kao ljudstva, na podmetanju "balvana" demokratskoj Hrvatskoj.

Mržnja i bijes

ĐilasStanoviti naglasak prijetnje i nadmoći, upućen prema Hrvatskoj i sadržan u izjavi Dragana ĐILASA, gradonačelnika glavnoga grada Srbije, danoj nakon oslobađanja naših generala, morao bi zabrinuti hrvatske nepopravljive optimiste glede na tajne geopolitičke planove svih onih koji se ne mire s hrvatskom slobodom i državnom neodvisnošću i drže stranu, još nedenacificiranoj, Srbiji. "Predsjednik Hrvatske Josipović trebalo bi da obrati pažnju na reči koje koristi", poručio je naime Đilas sa stranica "Novosti", izravno napadajući samu presudu Haaškoga suda, za koju tvrdi da je "verovatno jedna od najvećih sramota u istoriji čovečanstva".Pa ipak vrijedi čuti ovoga nevoljenika, jer mu je dana uloga medijskoga glasnogovornika i odvjetnika svoga gazde: "Dajte mi Gotovinu i Markača intravenozno.(...) Uštrcajte mi ih direktno u mozak. Lobotomirajte me s Gotovinom i Markačem. (...) Umno me zaostanite. Multimedijalno me idiotizirajte. Isperite mi mozak interdisciplinarno.(...)Priskrbite mi oštre očnjake i tupe togonale. Hoću još bijesnih šola i hodaka koji trgaju meso sa Zorana Pusića. Hoću još škovrlja koji ujedaju MILORADA PUPOVCA. Kolorirajte mi pogled na svijet njihovim krvavim njuškama. (...) Izbijte mi 'Pobjedom Hrvatske' dah iz pluća, da ne moram izgovarati kako slavimo nestanak Srba. (...) Želim predsjednika države koji generale ljubi u dupe. Želim predsjednika Sabora koji generale ljubi u dupe. Želim poglavara Katoličke crkve koji generale ljubi u dupe. (...) Uvucite me još snažnije u udruženi pothvat negiranja udruženog zločinačkog pothvata. Ispunite moje poricanje ponosom i slavom. (...) Poopćite me jednodimenzionalno. Preparirajte me etnonacionalno. (....) Utjerajte mi voljenu Hrvatsku u kosti.(...) Uz pomoć voljene Hrvatske istisnite iz mene ostale sadržaje. Neka budem toliko ispunjen voljenom Hrvatskom da u meni ne ostane ništa ljudsko. (...) Dajte mi THOMPSONOV 'Za dom spremni' u udarnom večernjem terminu. Na splitskim Prokurativama mi ga dajte. Na Jelačić-placu ga raspalite. Opslužite me s još FAŠISTIČKE rutine. (...) Vratite me u Muenchen iz trideset i treće."

Zapitamo li se tko to i što to, i kakva to ideja i ideologija, koja para/državna politika, stoji iza ovolike buke i bijesa, iza ovakovoga prokazivanja naroda, Crkve, države, predsjednika Republike i Sabora, iza te odvažnosti da se proziva i samoga premijera ("premijera koji dočekuje Gotovinu i Markača na crvenome sagu kao klimoglavi paž"), čelnika Vlade koja je glavni novčani podupiratelj "samostalnoga srpskoga tjednika" u Hrvatskoj, da se "pod zid" jednim potezom stavljaju haaški sudac Theodor Meron, Genscher, papa bl. Ivan Pavao II., odvjetnik Mišetić, književnik Mile Budak i Ingrid Antičević, možda nam točan odgovor dadnu oni koji znadu je li Hrvatska opet žrtvovana, odnosno globokratski raspoređena (protivno i Ustavu i volji suverenoga hrvatskoga naroda) u treću "Srboslaviju", "Serbobalkaniju", tzv. "Region".

Stanoviti naglasak prijetnje i nadmoći, upućen prema Hrvatskoj i sadržan u izjavi Dragana ĐILASA, gradonačelnika glavnoga grada Srbije, danoj nakon oslobađanja naših generala, morao bi zabrinuti hrvatske nepopravljive optimiste glede na tajne geopolitičke planove svih onih koji se ne mire s hrvatskom slobodom i državnom neodvisnošću i drže stranu, još nedenacificiranoj, Srbiji. "Predsjednik Hrvatske Josipović trebalo bi da obrati pažnju na reči koje koristi", poručio je naime Đilas sa stranica "Novosti", izravno napadajući samu presudu Haaškoga suda, za koju tvrdi da je "verovatno jedna od najvećih sramota u istoriji čovečanstva".

Pupovac i laži o prekrštavanju djece

U svijetlu političkih stajališta iznijetih u "Novostima", koje izdaje Srpsko narodno vijeće, s predsjednikom Miloradom Pupovcem, a koja se stajališta kose s legitimnim hrvatskim nacionalnim interesom i međunarodnim demokratskim redom, dalo bi se zaključiti kako Pupovac ne vodi nikakav privatni rat s predsjednikom RH Josipovićem, nego kako, zahvaljujući instrumentima političke moći koje je dobio u ruke zahvaljujući i savezu s bivšim ministrom-koordinatorom u okupatorskoj "Vladi Republike Srpske Krajine", predsjednikom SDSS-a, Vojislavom Stanimirovićem i slavnim detuđmanizatorom i "doktorom korupcije" Ivom Sanaderom, ali i nekim inim pokroviteljima, koordinira aktualnim političkim napadom na Hrvatsku vrijednosti koji traje, i na hrvatsko građanstvo, kojemu, dakle, njegove novine kao glasilo Vijeća jedne etničke manjine, "Novosti", pripisuju i "provalu nacionalističke histerije". (Na žalost, ništa nova, jer je, i daleko goru, "nacionalističku histeriju" Pupovac pripisivao Hrvatskoj još u proljeće 1992., kada je okolo tužakao Hrvate i Katoličku Crkvu, u intervjuu srbijanskoj "Dugi", da su, u nepune dvije godine demokratske i neodvisne Hrvatske, "11.000 srpske nejačadi preveli na rimokatoličku vjeru"! I sve do danas javnost ne znade je li itko odgovarao za taj "zločin", odnosno za tu "laž", koja laž po čudovišnosti svojoj ne zaostaje puno za onom iz doba NDH, svjetski poznatoga talijanskoga fašističkoga književnika Malpartea .)

Hrvatska je mirotvorno okrenuta budućnosti, koju gradi još od stoljeća sedmoga na svetopetrovskoj stijeni, na istini sebe i u prijateljskomu deržanstvu prema svijetu. Ponosna na svoju povijest i na tisućljetno knjižtvo narodno, koji se životvorno potvrđuju u životu naroda i svega stvorenja u Lijepoj Našoj, strpljivo podnosi napade i objede s raznih strana. I tri su golema totalitaristička društvena zla, nacizam, fašizam i komunizam (koja je teško preživjela) nepovratno za njom, ali, čini se, ne i načertanijsko velikosrpstvo kao četvrto, unatoč razumnoj i pravednoj presudi poštovanoga gospodina Theodora Merona (Bog ga blagoslovio!, veli naš narod).

Jer, kako se je to uopće moglo dogoditi da nacistička Srbija Slobe Miloševića ne bude privedena na međunarodni sud pravde i tamo osuđena za zločin agresije i genocid u Hrvatskoj i BiH i zatim temeljito denacificirana i normalizirana, kao što je to bio slučaj s nacističkom Njemačkom, i da se Hrvatsku, koja je vodila obrambeni rat za opstanak i za demokratske vrijednosti, izvelo na neki sud, i to skupa s nacističkom Srbijom, i da proces Hrvatskoj, razvidnim jest, i dalje traje, kao obnovljeni pokušaj starih "pretakanja" i "ujedinjavanja" u novomu ruhu, da se vrše usustavljeni udari na hrvatski identitet i na temeljna ljudska i građanska prava pripadnika hrvatskoga civilizacijskoga entiteta?
Nije, valjda, da se, ovdje i sad, i dalje radi na propasti Hrvatstva, izrijekom programski zacrtanoj A.D. 1902.?

A srdca nekih ljudi, koji sveudilj mrze Hrvatsku, i mir u narodu i u čovjeku, mir u svijetu, kao da je opisao francuski književnik i filozof Blaise Pascal: "Que le coeur de l'homme est creux et plein d'ordure!"/Kako je prazno srdce čovjekovo i puno gada!

Mile Pešorda