Marko LjubićMarko Ljubić

Rasprave o državnosti

 Srbi i Srbija postali smisao javnoga diskursa, na koji i na koje se troši golema energija

Nakon dramatične, velike, terapijske pobjede hrvatskih mladića u Rusiji, brojne poruke su mi stigle u ranim jutarnjim satima. Stotine ljudi doslovno iz cijeloga svijeta, najviše od Egipćana, zatim Španjolaca, Amerikanaca, Francuza, Bugara, Filipinaca, Slovenaca, ali i Rusa veličale su športski uspjeh, sjajne i karakterne Marko Ljubićnogometaše i njihova trenera, i isticale "lijepu i ponosnu“ Predsjednicu iz lože stadiona. Ali, jedna poruka više od svih govori o veličini ovoga čemu svjedočimo i u čemu sudjelujemo.

Stigla je iz Zagreba, od pametnog mladića koji usprkos čvrstoj vjeri, kao i svaki čovjek suočen s valovima osporavanja svega što ga označava treba poticaj, znak, ohrabrenje. U poruci piše: "Teško je opisati Zagreb noćas. Ponos, suze, vjera da ova zemlja može puno. Nikada to nisam doživio". A ton koji je poslao uz poruku bilo je korsko pjevanje Thompsonove "Lijepa li si" u zagrebačkom klubu. Mladić je imao nešto više od dvije godine u vrijeme Oluje. I odrastao je većinom uz obiteljske priče o slavi i veličini svoga naroda, njegovom poštenju, vrjednotama, uz društveno i javno okruženje koje je svaki dan sve više, kako je odrastao, gotovo nasilno nastojalo uništiti poruke iz tih obiteljskih priča. Međutim, nije se kolebao, ni on ni tisuće sličnih mladića i djevojaka, pa iako ih nije bilo u fokusu javnosti, pa iako su se glavni javni dojmovi stvarali od ZloIspod pobjede, radosti, zahvalnosti potisnuto pred veličanstvenom snagom naroda, samo na izgled miruje zlo, i kao nakon Oluje, traži modele uništenja te slave i ponosa. Neće stati, niti je uništeno.njihovih suprotnosti i nekih drugih ljudi, oni su rasli, stasali, obrazovali se, slavili uz Lijepa li si, i svakim danom ih je bilo sve više. Uz vjeru, okupljao ih je i prkos, ali i svijest da vrijede. Vrijede puno. O ovome mladiću znam sve i ne govorim dojmove, nego ono čemu mogu svjedočiti.

To je stanje 24 sata poslije.

Da nam ne bi u ovakvim trenutcima opet došlo vrijeme, dvadeset gladnih godina u kojima će novi naraštaji rasti pod RH Rusijasumnjama i nevjericom, biti izložene lažima i zlu, vratimo se na vrijeme prije, na zlo koje nije poraženo noćašnjom pobjedom, jer je to športska pobjeda, a zlo razara sve.

S granice vremena pobjede, istine i vjere, moramo pogledati, upravo sad kad slavimo, u samo srce zla kojemu smo izloženi i na koje kao narod očito imamo uz Božju pomoć odgovor. Znakove valja prepoznati, a za to je potrebna i vjera i razum.

Pođimo od neposredne prošlosti, samo nekoliko dana ranije da ne bismo prokockali neoprezom i opijenošću novi veliki znak, koga s čvrstom vjerom doživljavam kao Božji poziv na novi savez. Preko naših nogometaša koji su očito s razlogom njegov izbor.

Ispod pobjede, radosti, zahvalnosti potisnuto pred veličanstvenom snagom naroda, samo na izgled miruje zlo, i kao nakon Oluje, traži modele uništenja te slave i ponosa.

Neće stati, niti je uništeno.

U čemu se zorno vidi?

Evo primjera.

Nasjedanje na mamac

Prihvaćanjem srbijanske banalne i primitivne provokacije o etničkom podrijetlu golmana hrvatske nogometne Danijel Subasicreprezentacije Danijela Subašića u medijima, još jednom se u uznemirujućem nizu Hrvatskoj demonstrira pogubnu realnost da dio toga nasjedanja na mamac govori o vrlo niskoj razini znanja dijela novinara i urednika, a onaj pretežiti dio na kulturološku kolonijalnu fascinaciju srpskim PantićU tom žalosnom kaosu i gubitku bilo kakvoga orijentira, dovlači se Milojka Pantića na HTV, naslovnice navodno suverenističkih portala prenose njegovu izjavu, samo što na trgovima nije zaigralo Kozaračko kolo prisvajajući uspjehe žrtava toga ludila, u svoje zasluge. Pantić pokušava izmisliti Srbiju koje nema, onu građansku, koja eto navija za Hrvatsku.i Srbijom, kreatora javnoga mnijenja bez minimuma samopoštovanja i elementarne svijesti o sebi. Žalosnije od tog srpskog primitivizma je braniti Hrvatsku od njega polemizirajući u alternativnim medijima s njim, dokazujući suprotno i braneći se. S druge strane, još jednom se i slijepcima pokazuje drskost tzv. građanske i antifa strukture samoproglašenih lažnih zaštitnika civilizirane komunikacije u Hrvatskoj, koji reže na svako spominjanje bilo čega različitoga onih koji na različitosti teroriziraju cijelo društvo i žive od "zaštite" prava različitih, a nisu ni progovorili o ovoj drskosti. Međutim, to nije odavno vijest. Iako nije vijest ni naivnost navodnih suverenista u većini, koji svoj suverenizam i samosvijest jedino dokazuju grizući srpske i antifa primitivne mamce, valja na to upozoriti.

Tako se pristaje na civilizacijski paradoks da etnički Srbin ne može niti smije biti hrvatski nacionalni junak, RHpretpostavljajući divljaštvo, zlo, destrukciju običnim ljudskim vrijednostima.

Ništa trenutno ne govori jasnije i više o stanju hrvatskog društva od toga paradoksa, koga upravo država i velika većina javnih institucija održava, snosi punu odgovornost za to, jer je dužna takve paradokse eliminirati pametnim politikama.

Hrvatsku valja konačno započeti braniti i uspravljati iz ležećeg položaja, odlučnim, jasno smislenim i politički brutalnim odnosom, baš u svemu, svaki dan, na svakom mjestu i u svakoj prigodi svim primjerenim načinima, od slabosti, provincijalizma, duhovnog siromaštva i u konačnici namjerne zloće strukutura koje godinama održavaju, potiču i afirmiraju takvo ponašanje, pogotovo fascinaciju Srbijom. Kao i fascinaciju tuđim najčesće lažnim veličinama, nasuprot tako prisutnoj vlastitoj velebnosti na tisućama primjera, koji nemaju pozornicu kao nogometaši, a jednako su veliki i nogometaši ih predstavljaju svojom snagom.

U tom žalosnom kaosu i gubitku bilo kakvoga orijentira, dovlači se Milojka Pantića na HTV, naslovnice navodno suverenističkih portala prenose njegovu izjavu, samo što na trgovima nije zaigralo Kozaračko kolo prisvajajući uspjehe žrtava toga ludila, u svoje zasluge. Pantić pokušava izmisliti Srbiju koje nema, onu građansku, koja eto navija za Hrvatsku.

Laži o srpskom navijanju za Hrvatsku

Koga bi to i zašto trebalo biti briga, koliko za preklanjski snijeg, u Hrvatskoj!? Što normalnom čovjeku u Hrvatskoj RHSrbijatreba i uopće može značiti da jedan, pet, deset tisuća ili milijun Srba navija za našu reprezentaciju?

Baš ništa.

To u sadržajnom smislu ima isti značaj kao i da navijaju za Francusku, pri čemu isticanje srpskog navijanja za recimo PodmukloMilojko Pantić naglašava razliku između građanske Srbije izmišljajući njen značaj, postojanje i esenciju kao nešto dobro i prihvatljivo po definiciji, podmuklo otvarajući prostor petokolonašima u Hrvatskoj koji zloćudno pojam građanski prisvajaju za obračun i uništavanje nacionalnog identiteta koga upravo Subašic afirmira, apostrofirajući klerofašiste s druge strane kao loše momke, potičući upravo tu kancerogenu strukturu u Hrvatskoj na još žešći obračun s izmišljenim, a većinskim klerofašistima u Hrvatskoj.Francusku ne nosi skrivena očekivanja, pa se zato to nikada ne ističe. Upravo zbog tih očekivanja se laže o srpskom "navijanju" za Hrvatsku.

Hoće li srpsko navijanje za Hrvatsku biti znak nekakve civilizacijske, vrijednosne i kulturološke promjene stanja u Srbiji, svijesti o pogubnosti ustrajavanja na zlim namjerama i lažima, opsjednutosti srpskoga političkog naroda hrvatskim narodom, teritorijem, morem, kulturom i civilizacijskim dostignućima kroz povijest?

Neće.

Kao što srpskim reprezentacijama nikako ne može smetati da recimo ja želim da izgube baš svaku utakmicu, a ne vidim u tome ništa klerikalno ili fašističko, niti građansko u suprotnom. Jednostavno, nema nacije koja tako uporno svim svojim organiziranim institucijama baštini toliko zla mome narodu i kojega se uporno ne odriče, pa je idiotizam to zanemariti, a to zanemarivanje nazivati građanskom kulturom ima isto izvorište i utemeljenje kao kultiviranje Zagreba i Hrvatske opancima i krkanlukom nakon svibnja 1945. Doduše, munjevito se Srbiji približava na sve načine Hrvatska Rusijalažna reprezentativnost BiH, ali to neće uspjeti zasluziti bošnjacki predstavnici, jer ćemo se valjda i mi dozvati pameti.

Konačno, Milojko Pantić naglašava razliku između građanske Srbije izmišljajući njen značaj, postojanje i esenciju kao nešto dobro i prihvatljivo po definiciji, podmuklo otvarajući prostor petokolonašima u Hrvatskoj koji zloćudno pojam građanski prisvajaju za obračun i uništavanje nacionalnog identiteta koga upravo Subašic afirmira, apostrofirajući klerofašiste s druge strane kao loše momke, potičući upravo tu kancerogenu strukturu u Hrvatskoj na još žešći obračun s izmišljenim, a većinskim klerofašistima u Hrvatskoj.

Kad prva fascinacija srpskim "navijanjem" prođe, ostaje razumno suočavanje da Milojko navijač poručuje i govori isto kao Pupovac, potpuno isto kao Vesna Teršelič, Dejan Jović ili Tvrtko Jakovina.

Milojko nepozvani

U svakom pogledu, pri čemu je njima klerofašist Šeselj, koji godinama genijalno igra ulogu dvorske lude prikazujući prvo Milosevića umjerenim i finim, a danas Vučića, iako nikakve razlike ni u cemu civilizacijskom nema među njima, a u Hrvatskoj je militantnoj antifi, Pupovcu i Srbiji klerofašistički gotovo kompletan hrvatski narod, svaki njegov simbol, istinski promotor i autentični zagovornik, počevši od pjesama kojima hrvatski mladići slave veličanstvene pobjede. Upravo na tom modelu polupismeni provokator Kosanović može na hrvatski račun ispisivati lamentacije s vidljivom grozničavom namjerom u svakom retku petparačkoga uratka ostaviti dojam obrazovanoga i " građanskoga" pripadnika društva, ocajnički tražeci iskorak u nešto, što nikada ničim nije izborio ili zavrijedio, izuzev Milojko Panticslabostima društvenih standarda i opstajanjem društvene destrukcije kao vladajućeg načela. I kome baš nitko nikada i nigdje neće odati iskreno priznanje za to što radi, jer činjenje štete i zla se može platiti, ali ne može poštovati. Upravo to, tu paradigmu s uporištem u nevaljalim načelima, ističući građansku Srbiju, hrani gorivom Milojko Pantić. Milojko nepozvani.

Zato je Pantićeva klerofašistička Srbija neusporedivo poštenija od njegove građanske izmišljotine, koja je jednako građanska kao i politička ostavština, vizija i cilj rahmetli Alije Izetbegovića u BiH, te korisnija lustraciji realne svijesti u Hrvatskoj o unutarnjim odnosima naših "građana" i " klerofašista".

Jednostavna je stvar.

Kad vidis bradatu spodobu s kokardom i nožinom, nema iluzija, a kad naivčinu zagrli građanski brat navijač ili mu KosanovićSrbijaHrvatskoj bi i Pantićeva i Šešeljeva Srbija morala biti bitna kao crno ispod nokta, a neka druga za sada ne postoji, niti je ima u zametku. Ništa više.se ukaže "pismeni i obrazovani" građanin Kosanović, bolje je ne okretati leđa, jer slijedi podmukli udar. I to se događa kroz cijelu pisanu povijest, memorija desetina hrvatskih naraštaja doslovno je nakrcana tim iskustvima, a ponovo prolazi i ponavlja se na najprimitivnijoj osnovi.

Hrvatskoj bi i Pantićeva i Šešeljeva Srbija morala biti bitna kao crno ispod nokta, a neka druga za sada ne postoji, niti je ima u zametku. Ništa više.

Pod tim valja naglasiti da poštovanje međunarodno i civilizacijski vrijednih pojedinačnih postignuća Srba kroz povijest, a bilo ih je i bit će ih kao i u svakom narodu, u kulturi, umjetnosti, znanosti, športu valja ne samo primjereno iskazivati, poticati kao i svako neupitno postignuće ljudskoga duha i darovitosti i u Hrvatskoj, jer nema razloga ne respektirati genijalnog Srbina manje nego genijalnog Amerikanca.

Diviti se športašu Novaku Đokoviću, kad igra za sebe, primjereno je i civilizirano, imanentno hrvatskoj kršćanskoj kulturi, jednako kako je primjereno prezirati srpsku političku misao i političku kulturu, te sve što tu simboliku i kulturu potpomaže održavati.

Srpsko političko pitanje

U Hrvatskoj godinama dominira nekakvo srpsko političko pitanje, koje, ojačano čitavim nizom tzv. manjinskih pitanja opskurnih i krajnje neprijateljskih skupina, nepristranom promatraču stvara dojam da ni ne postoji hrvatski narod, njegovi realni životni i nacionalni problemi, tuge, radosti, uspjesi i neuspjesi.

Hrvatska je, ovakva kakvoj svjedočimo, postala nepodnošljivo srbizirana, Srbi i Srbija smisao javnoga diskursa, na PupovacSrbiSrbi u Hrvatskoj su ili Dado Pršo, svojim podrijetlom Danijel Subašić ili Peđa Mišić, kulturološki, civilizacijski, politički, patriotski i ljudski kao većina hrvatskog naroda ili su baštinici zla, destrukcije, neprijateljstva, laži i krivotvorina kao Pupovac.koji i na koje se troši golema energija. Čak se i nad blistavim pobjedama nadvija ta zlokobna slutnja.

A stvar je u realnom, povijesnom i civilizacijskom smislu vrlo jednostavna.

Ovo je Hrvatska.

Srbi u Hrvatskoj su ili Dado Pršo, svojim podrijetlom Danijel Subašić ili Peđa Mišić, kulturološki, civilizacijski, politički, patriotski i ljudski kao većina hrvatskog naroda ili su baštinici zla, destrukcije, neprijateljstva, laži i krivotvorina kao Pupovac.

Prve ne bi trebalo ni isticati da nemamo problema u društvenim odnosima s ovim drugima, izuzev ako im se imamo razloga diviti zbog konkretnih postignuća, jer ih je neprimjereno držati drugačijima, jer to nisu, a druge baš zbog prvih treba otvoreno prezirati, na sve civilizacijske načine onemogućiti i isključiti njihov kancerogeni utjecaj na hrvatski nacionalni i društveni krvotok. Jer jesu drugačiji, ne po dobru i ne kao nositelji poželjne vrijednosti.

Podmukla bezobraština Milorada Pupovca u Saboru kojom je svoj javni višestruko zasluženi trajno vrlo ružan status u hrvatskoj memoriji pokušao izjednaćiti s podrijetlom sjajnoga mladića Subašića, nije priča o Pupovcu, niti o političkom srpstvu kao samome dnu civilizacijskih vrjednota, nego o bijedi strukture kojoj je ta politička misao i njen promotor - partner. Jer Pupovac pred otužnim skupom po tko zna koji put namjerno i bezobrazno izjednačava političko srpstvo preko političkog Srbina Pupovca, sa sjajnim ljudima koje ne samo on, nego srpska ukupna politička izvorišna paradigma, nastoji uništiti. I koji su joj suprotnost.

Metastaze zla u Hrvatskoj

Tu dolazimo na primarnu emisiju metastaze zla u Hrvatskoj. One, političke stranke, svakoga političara, akademca, instituciju, grupu, skupinu, medije, novinare koji to slijede, potiču, uzdižu i potpomažu treba prvo prezreti, zatim prokazati u svoj njihovoj bijedi, zatim isključiti iz svakoga relevantnog utjecaja u Hrvatskoj. I ne dati im milost kao početkom devedesetih, pri čemu valja naglasiti da je tada bilo neusporedivo više razloga za razumijevanje čak i Crnopočinjenih zala nego danas. Do tada su ljudi bili pod prisilnom blokadom, prisila moćnog režima im je određivala egzistenciju, pa nisu karakterne slabosti ljudi nerazumljive, niti su svi ljudi jednako snažni, a danas sve što rade, rade slobodnim izborom i vođeni nakaznim idejama i identifikacijskim izborom koristeći slobodu koju im jamči narod koga žele uništiti. Ne može se, primjerice, biti iskren u slavlju i iskazivanju radosti zbog uspjeha športaša, koji najveće uspjehe proslavljaju pjevajući Thompsonove pjesme potvrđujući njihovu trajnu nacionalnu vrijednost, a istovremeno zabranjivati emitiranje tih pjesama na televizijskim i radio programima. Nekada je takve pjesme zabranjivao moćan režim, danas je njihova zabrana izraz slobodnog izbora nasuprot volji svoga naroda, pa je utoliko neoprostiva. Kao i puno, puno drugih stvari. I zala. Zato to upravo u trenutcima slave, kad dobrota i ljudska milost izvire iz svakoga normalnoga čovjeka, treba naglašavati. PozornostSrbiji i političkim Srbima treba dati pozornosti i javnoga interesa samo onoliko koliko je nužno za popratiti dovođenje odnosa na područje čistih računa u svakom pitanju, pri čemu se u uspostavi polazišta čistih računa nikako ne smije poći od uvažavanja bilo čega srpskoga, niti od iluzije da je dijalog s takvima moguć.Emocije ne smiju pomutiti razum ni kriterije, niti istinu. Nazad trideset godina, primjerice, nitko izuzev počinitelja gnusoba kao što je vađenje zubi s leševa ubijenih ljudi nije znao za te strahote, danas se to usprkos svim histeričnim pokušajima skrivanja zna, pa nitko ne smije niti moze pri zdravom razumu imati trunke razumijevanja za baštinike tih gnusoba, a pogotovo za one koji od tih gnusoba žele stvoriti prevladavajuću identitetsku kulturu u Hrvatskoj. Veći je zločin to danas afirmirati nego je bio to raditi u ono vrijeme. Upravo potenciranje srpstva i srpskog pitanja kao centralne vrjednote u Hrvatskoj ima takvu antihumanisticku narav, a uvažavanje tih strasnih nakaznosti s pozicija drustvene relevantnosti, jača tu zastrašujuću i razornu paradigmu. Pupovac i sva antifa struktura upravo na tome počiva. Dakle, i Srbija u Hrvatskoj.

Srbiji i političkim Srbima treba dati pozornosti i javnoga interesa samo onoliko koliko je nužno za popratiti dovođenje odnosa na područje čistih računa u svakom pitanju, pri čemu se u uspostavi polazišta čistih računa nikako ne smije poći od uvažavanja bilo čega srpskoga, niti od iluzije da je dijalog s takvima moguć.

Kako iskoračiti iz toga?

A mora se, mora odmah, ne zbog Srbije, ne zbog šačice pupavičastih provokatora, nego zbog moralnog, idejnog i materijalno-logističkog ogoljavanja sve opasnije strukture unutar hrvatskog naroda koji joj se počinju prilagođavati kao i tijekom cijeloga XX. stoljeća. Pogotovo u trenutcima slave nacionalnog duha.

Ta struktura su Srbi o kojima govorim, bez obzira na etničko podrijetlo. To su oni koji zabranjuju emitiranje "Lijepa li si" na HRT- u, primjerice.

Zazivanje novog Tuđmana

U Hrvatskoj se sve ubrzanije kako se društveni standardi urušavaju zaziva novoga Tuđmana.
FTRazumljivo, ako je riječ o potrebi za liderom u koga većina naroda moze imati kritični minimum povjerenja.

Ali, valja naglasiti da je danas neusporedivo lakše postati "Tuđman" nego je to bilo Franji Tuđmanu.

Prije svega, danas se na dnevnoj osnovi nudi toliko naizglednih sitnica, a koje opet izazivaju potištenost do gnjeva hrvatskog čovjeka, da je vrlo lako moguće od sitnice i čvrste reakcije na nju, stvoriti golemi kapital nade i povjerenja. Prvi korak.

Najlakše je te ponuđene mogućnosti sjajno iskoristiti s pozicije i na poziciji s koje ih većina naroda vidi. To i jest smisao dobre komunikacije, a dobra komunikacija i osjećaj za nju je odlika vrhunskih političara.

U Hrvatskoj trenutno u službenoj ponudi nema nitko tu mogućnost, izuzev Kolinde Grabar Kitarović. Za razliku od Plenkovića, a da ni ne spominjem antifa oporbu, ili oporbu tipa Petrov ili Sinčić, kome većinska Hrvatska slijedom političkih postupaka s razlogom ne vjeruje ni u minimum patriotskog osjećaja, Kolindi Grabar Kitarović ni najoštriji kritičari čitavoga niza političkih postupaka, ili nečinjenja, neće osporiti iskrene patriotske osjećaje, ponos na svoje podrijetlo i emocije koje pokazuje radujući se uspjesima predstavnika hrvatskoga naroda.

Plenkovića se ne može gledati izvan zagrljaja s Pupovcem

To se za Plenkovića ne može reći, jer ako to i osjeća, vrlo uvjerljivo opovrgava svakim svojim postupkom.

Zato je bilo besmisleno i cinično uopće njega dovoditi u kontekst odlaska na utakmicu u Soči, jer s onim što PlenkovićGorivoNajavljujući formiranje Vijeća za suočavanje s prošlosću, poigrao se brutalno nadom hrvatskog naroda da će Hrvatska konačno imati okvir i političku odluku za primjenu znanja za dobivanje jasnih odgovora i istrgnuti svoje ime iz srpskih kandži, pa kad je to nakon godinu dana dobio u Dokumentu dijaloga, nije se ni osvrnuo na to, nego je brutalno zlouporabio i dobru vjeru ljudi i nacije te isticanjem antifa zaključaka, zapravo ponovo natankao gorivom političko srpstvo i antihrvatsku histeriju.trenutno predstavlja i simbolizira, tamo nije imao što raditi. Ili, ako ima petlje neka uzme Pupovca pod ruku i pokusa ući među dečke u svlačionici, u koju može ući samo kao nositelj vlasti, koja ne postoji bez Srbina Mile.

Plenkovića se ne može gledati izvan zagrljaja s Pupovcem

Država koju i što je najvažnije - kakvu predstavlja Plenković, u svemu je negacija Modrića i društva, kao što su oni u svemu negacija ovakve države.

Čemu se praviti lud, slijep i gluh?

Plenković je na nekoliko iznimno važnih pitanja, pitanja koja duboko određuju svakoga hrvatskog čovjeka prevario, javno, otvoreno i bez da trepne, računajući upravo na moć instrumenata prijevare.

Odlukom da država intervenira u kolabrirajući Agrokor, najavio je ne samo sprječavanje kaosa, što je bilo i Agrokorodgovorno i nužno, nego je naznačio i korištenje toga postupka za pokretanje nužnih promjena, te stvaranje pretpostavki za utemeljenje nove poduzetničke klime i razvojne paradigme u zemlji.

Baš ništa od toga nije ni pokušao, a sve, pogotovo famozna nagodba, ukazuje da je samo kupio vrijeme za promjenu kompromitiranih nositelja, drugim, moćnijim i jednako pogubnim ili pogubnijim interesima, koje će poduzetničke slobode i kreativni duh držati duboko pod kontrolom poretka sigurnije i uspješnije nego Todorić. Nakaradni režimi, iz povijesti je poznato, umjesto da mijenjaju sadržaj i kvalitetu, novu priliku i energiju traže žrtvom i odbacivanjem istaknutih protagonista, uvodeći nove, pokusavajući prodati iluziju i istodobno osigurati novo vrijeme za iste sadržaje. To je priča o revoluciji i njenoj djeci, ili, priča o negaciji. To je istina o režimu antifašizma.

Najavljujući formiranje Vijeća za suočavanje s prošlosću, poigrao se brutalno nadom hrvatskog naroda da će Hrvatska konačno imati okvir i političku odluku za primjenu znanja za dobivanje jasnih odgovora i istrgnuti svoje ime iz srpskih kandži, pa kad je to nakon godinu dana dobio u Dokumentu dijaloga, nije se ni osvrnuo na to, nego je brutalno zlouporabio i dobru vjeru ljudi i nacije te isticanjem antifa zaključaka, zapravo ponovo natankao gorivom političko srpstvo i antihrvatsku histeriju.

Emocije Kolinde Grabar Kitarović

Konačno, svu beskrupuloznost je pokazao prilikom nepotrebnog dolaska Vučića u Zagreb, povlačeći pitanje ratne odštete, o kojemu nakon toga nije ni riječi rekao. Niti je pokušao ustanoviti državnu komisiju s potrebnom logistikom koja bi to međunarodno valjano operacionalizirala.

Time je zorno pokazao da je u stanju krajnje prljavo iskoristiti kakvu takvu nadu i najdublje osjećaje hrvatskog Kolindanaroda.

Kolinda Grabar Kitarović nije uradila ništa što ju ističe ili obilježava do sada kao državnika dorasloga težini problema u zemlji.

Ali, ona se ne boji javno pokazati emocije i pripadnost. I ako je uradila nešto loše, nije se to moglo protumačiti kao KGKHrvatski narod vapije za njenom čvrstom i snažnom porukom, a s druge strane ju "građani" i antife progone kolokvijalno rečeno kao bijesni psi. A njima se zna suprotstaviti svako dijete sa sela. Pred lavežom i režanjem se ne bježi!prljava namjera. Ljudi ju vole zbog toga što pokazuje emocije u trenutcima nacionalnog ponosa, pa iako te emocije same po sebi neće riješiti hrvatske probleme, one ohrabruju milijune Hrvata na izražavanje svoje pripadnosti, što je osnovni prag za suzbijanje zla i osnovni preduvjet i ljudske i nacionalne slobode. A tada dolaze i rješenja problema.

Samo, tu slobodu izražavanja emocija valja institucionalizirati i trajno ju potaknuti društvenim okvirima, kao i onemogućiti njeno osporavanje. Nada teško opstaje bez jasnih uporišta.

Međutim, ima i druga strana medalje. Ako se ostane i zastane na trenutcima ponosa i slave, pobjeda i zanos postanu sami sebi svrha, nastane vječito stanje trajnoga očekivanja, koje se nikako ne ostvaruje, to jednako deprimira i iscrpljuje, a destrukciju samo pojačava, dajući joj nerealnu moć. Jer ako i kada destruktivci demonstriraju nadmoć na predsjednicom države, to je izuzetno opasan signal slabosti i loša pozicija cijeloga hrvatskog naroda pred njima, pa popuštanje njihovim pritiscima nikako ne može biti samo pitanje ili problem statusa predsjednice. Zato sam pisao da je na utakmice morala državnim zrakoplovom, po državnom protokolu, kao poglavarica, a ne kao auto stoper, jer se ne radi tu o njoj osobno, nego simbolici koju nosi i predstavlja. Zato ju je bilo lijepo sinoć gledati u loži s ruskim državnikom, jer uz nogometaše i narod, bio je to simbol pobjedničke hrvatske države. Makar u naznakama onoga što dolazi s vremenom istine i na valu pobjeda.

S jedne strane, taj hrvatski narod vapije za njenom čvrstom i snažnom porukom, a s druge strane ju "građani" i antife progone kolokvijalno rečeno kao bijesni psi. A njima se zna suprotstaviti svako dijete sa sela. Pred lavežom i režanjem se ne bježi!

Narod očajnički treba demonstraciju snage

Zato je neshvatljivo da ona, s punim iskustvom, s takvim mogućnostima i s takve pozicije, sa saznanjem o finim osjećajima svoga naroda, ne lupi šakom o stol i pošalje ohrabrujuću poruku svome narodu, koji toliko očajnicki ViteštvoOni su svoje učinili pokoravajući viteštvom i znanjem suparnička carstva, vrijeme je da ostatak Hrvatske tu golemu energiju iskoristi za stvaranje standarda pobjedničkog duha našega hrvatskoga carstva čija veličina nikada nije ovisila o brojnosti naroda, bez kojega nema nikakvoga stvaranja. Samo je za početak nužno spriječiti mediokritetima i destrukciji pristup pobjednicima i vrlinama, pogotovo ih ne zaboraviti u trenutcima slavlja i ponosa.

Unište sve što dodirnu.

treba demonstraciju snage. Nevjerojatno je koliko ljudi pamte sitnice u posebnim trenutcima, a nitko nije toliko ovisan od tih sitnica kao karijerni političari. Samo prava riječ u pravom trenutku.

To je demonstracija snage čak i ako je nema.

Snage riječi.

Ništa više trenutno.

Od riječi sve zapocinje.

U Hrvatskoj je vrijeme, krajnje vrijeme iskoračiti iz područja straha koji nameće, kako bi Milanović rekao, "šaka Uskličnikjada", a čija snaga isključivo počiva i ozbiljuje se na činjenici da tu šaku jada vide nepremostivom planinom i gotovo sudbinom i najveći narodni autoriteti. Priče o golemoj svjetskoj snazi tih skupinica, legende o zavjerama, samo su alibi za nečinjenje, ili maska za kolaboraciju, jer ne treba podcjenjivati razum svjetskih moćnika i centara moći, pa računati na to da oni ikada igraju na gubitnike. Razbaštiniti tu šačicu jada, mentori i gazde će ih prvi napucati nogom u tur.

Onoga trenutka kad Pupovac ne mogne ovako ubojito srbovati Hrvatskom, kad skupinice plaćenika gazdama ne mognu jamčiti isporuku naručenih rezultata, nestat će ih kao preklanjskog snijega, a sve što će nakon toga izazivati moći ce biti najviše smijeh ili sažaljenje.

Ili zatvor ako izgube kompas u realnim standardima.

Konačno, onaj tko u Hrvatskoj danas uspije s dovoljno vidljive pozicije poslati poruku snage, jasnoće i odlučnosti svome narodu, a mogla bi se sažeti u tri riječi - ovo je Hrvatska, a da istodobno ima oko sebe deset ljudi koji zrače vjerom u tu poruku, te znanjem da ju znaju ostvariti, satirući bez milosti zlo koje se valja u valovima Hrvatskom, bit će novi Tuđman. Jednostavno, zar ne?

Kao što izgleda jednostavno igrati nogomet kao Modrić i Rakitić. Treba znati i htjeti. I imati teren na koji ne mogu doći Marko Pavić, Jandroković i slicni politički mediokriteti, jer su pravila igre jasna, a svako natjecanje je smrtonosno za mediokritete po definiciji. Zato je dragocjena pouka i jos dragocjeniji dar hrvatskom narodu ovo što su učinili naši mladići u Rusiji. Oni su svoje učinili pokoravajući viteštvom i znanjem suparnička carstva, vrijeme je da ostatak Hrvatske tu golemu energiju iskoristi za stvaranje standarda pobjedničkog duha našega hrvatskoga carstva čija veličina nikada nije ovisila o brojnosti naroda, bez kojega nema nikakvoga stvaranja. Samo je za početak nužno spriječiti mediokritetima i destrukciji pristup pobjednicima i vrlinama, pogotovo ih ne zaboraviti u trenutcima slavlja i ponosa.

Unište sve što dodirnu.

Marko Ljubić

Uto, 11-02-2025, 05:45:07

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.