Marko LjubićMarko Ljubić

Rasprave o državnosti

 Milicionari umjetnosti

Rukovodstvo udruženja koje se zove DHFR-a (Društvo hrvatskih filmskih redatelja), a koje DHFR2predstavljaju u ovome slučaju Danilo Šerbedžija, Igor Mirković, Antonio Nuić, Branko Schmidt i Nebojša Slijepčević, žestoko se obrušilo na nemjerodavnost državne revizije i obranu tzv. pozvanosti tumačenja estetike i kulture. Naravno – hrvatske.

Proglasili su se kriterijem estetike, svojevrsnim milicionarima umjetnosti, umjetničke informacije, nadodirljivim arbitrom čiji rad i djelovanje ne trpi – propitkivanje. Da ništa drugo nema ispod ovoga što govore i rade, to je dovoljno da ih se proglasi bez ikakve dvojbe – nepozvanima. Jer smisao umjetnosti je reakcija recipijenta, ili – potrošača. Uvijek i svugdje. Ista je to matrica nedodirljivosti i neocjenjivosti koju je nametala tzv.ekspertna skupina u pripremi i promociji svoga opskurnog kurikula obrazovanja, ista je to matrica koja se zapravo nameće cijelome hrvatskomdruštvu u svim zakutcima, od istih, manje više nepozvanih, nasilnih i samoproglašenih kontrolora duha u ovoj zemlji i vrednota koje država prije svega ima – finacirati.

A najčešće se ispod toga krije banalni hedonizam, krkanluk, potpuna nerelevantnost i stereotipna simbolika bradatih, KrkanlukNajčešće se ispod toga krije banalni hedonizam, krkanluk, potpuna nerelevantnost i stereotipna simbolika bradatih, ciljano zapuštenih tipova, s kosurinama, bradurinama, repićima i repovima, a ako nema ništa drugo onda s šeširinama, i taj se sterotip ukazuje u svim umreženim aktivnostima te strukture, od autorskoga novinarstva, preko književnosti, do kazališta i filma.ciljano zapuštenih tipova, s kosurinama, bradurinama, repićima i repovima, a ako nema ništa drugo onda s šeširinama, i taj se sterotip ukazuje u svim umreženim aktivnostima te strukture, od autorskoga novinarstva, preko književnosti, do kazališta i filma.

I, sve na državni račun.

Više od takvih tipova relevantnosti imaju zadnje propalice na trgovima ili životom pregaženi nesretnici po parkovima ili Crnou utočištima za beskućnike, jer su bar autentični i ne pokušavaju biti primjer, uzor, niti nameću svoju sudbinu kao – univerzum.

Za početak, pođimo od toga da ovi spomenuti, kao i svatko drugi, bio udružen ili neudružen imaju pravo u slobodnoj Hrvatskoj iznijeti svoj stav, kakav god bio. To uzmimo nespornim i zajamčenim. S napomenom da svačiji stav bez izutetka ne može financirati država, jer država ima obavezu prema hrvatskom narodu, pri čemu ta obaveza ne može biti subverzija njegovih vrednota.

Međutim njihov institucionalni naziv i oni, imenom i prezimenom, s njihovim karijerama, njihovom javnom precepcijom i onim što kao umjetnici i nositelji tzv.nematerijalnih vrijednosti društva moraju znati i na što se pozivaju kao posebni tumači tih vrijednosti, na prvi pogled nisu baš – simbol pozvanosti.

Uzmimo ih redom, pa se potrudimo koliko nam srce želi i koliko god imali dobrih namjera, pa pronađimo neki konkretan doprinos kulturi, onoj hrvatskoj, ne njemačkoj, ne srpskoj, ne bošnjačkoj, ne regionalnoj ili globalističkoj, stvaralaštva tipova Danila Šerbedžije ili Igora Mirkovića.

Teško će ići.

Zašto je baš Šerbeždija postao službeni društveni kriterij?

Ni po čemu ih hrvatskom i kulturnom ljudi niti prepoznaju, niti će ih ikada pamtiti. A pamtit će ih kao sina umjetnika ŠerbedžijaRade Šerbedžije koji je obilježio vrlo turbulentno razdoblje filma u Hrvatskoj, onoga jugoslavensko-hrvatskoga filma od početka sedamdesetih godina, kada je njegovo ime i srpsko podrijetlo bila viza za podobnost pred ideološkim komisijama tadašnjim scenaristima, redateljima i uopće scenskim umjetnicima, a pogotovo nakom hrvatskog proljeća, kad je Hrvatska bila okovana strahom i progonom, pa je bilo nužno prije bilo čega dokazati svoju podobnost ideološkimmilicijama centralnih komiteta. A to se radilo – Radom.

To ne umanjuje njegova umjetnička dostgnuća, ali ga umjetnički talent i dostignuća nikako ne amnestiraju konteksta u kojemu je vrtoglavo nastajao, promovirao se i ostao do danas nametnuta vertikala estetike u filmskoj i kazališnoj umjetnosti.

Valja pitati, kako to da uz njega mnogi bardovi hrvatske scene, kazališni i filmski glumci, neosporno najmanje HAVCŠerbedžijaValja pitati, kako to da uz njega mnogi bardovi hrvatske scene, kazališni i filmski glumci, neosporno najmanje talentirani koliko i on ili talentiraniji od njega, nikada nisu uspjeli postati službeni društveni kriterij u svojoj zemlji. Nikada nisu ni imali šanse, jer umjetnost i estetika nisu bili temeljni kriteriji, nego nešto drugo. A to drugo je morala promijeniti samostalna i suverena hrvatska država, bar u mjeri u kojoj ona financira i stimulira umjetnost.talentirani koliko i on ili talentiraniji od njega, nikada nisu uspjeli postati službeni društveni kriterij u svojoj zemlji. Nikada nisu ni imali šanse, jer umjetnost i estetika nisu bili temeljni kriteriji, nego nešto drugo. A to drugo je morala promijeniti samostalna i suverena hrvatska država, bar u mjeri u kojoj ona financira i stimulira umjetnost.

Zašto nije?

Dakle, nije se radilo samo o umjetničkoj relevantnosti, nego mnogočemu što je od umjetnika radilo – isključivi kriterij u društvu, a nije imalo nikakve veze s umjetnošću.

A to „mnogošto“ nikako ne valja, i krije se iza statusa, pokušaja i bezobrazluka grupice koju sam istakao, te njihova kompanjona Hribara u HAVC-u.

Sin Šerbedžija je danas ulaznica u suvremenu filmsku industriju u Hrvatskoj, ključan dokaz da netko u pocjepanom društvu nije fašist, te da bez ikakvih provjera ili kampanja „klulturnjaka“ može provesti svoje scenarističke, filmske i inače – umjetničke zamisli. Dovoljno je ime sina, uz simboliku oca, pa je automatski opravdano od države tražiti novac, a od javnosti – nepodjeljeni i orekstrirani pljesak. Inače, Danilo Šerbedžija baš ničim posebnim nije zavrijedio status ili ugled u hrvatskom narodu, koji očekuje umjetnost i uz svoj identitetski biljeg, te usmjeravanje kulturnom informacijom među suvremene narode svijeta.

Temeljno obilježje Igora Mirkovića

Drugi je Igor Mirković, bivši novinar i današnji učitelj novinarstva, organizator festivala, onoga u – Motovunu, iz kojega Igor Mirkovicvrišti regija, jugoslavenština, provokacija bez smislene kritike, iza kojega vrišti avangardnost avangardne umjetnosti nekadašnje radničke klase, radnih ljudi, građana i – „poštene inteligencije“. Vrišti banalna ideologija i destrukcija, subverzija na – državni račun, što po svim mjerilima suvremenoga svijeta svaku subverzivnost čini potpuno lažnom, a u hrvatskom slučaju – opasnim presedanom koji nema nikakve veze s umjetničkom slobodom.

Čovjek je bio bezbojna novinarska pojava, godinama je djelovao kao i svi novinari na tadašnjoj HRT, da bi netom nakon Tuđmanove smrti, kao i desetine tadašnjih novinara, redatelja, pisaca, glazbenika i umjetnika svih vrsta i boja – sasuo drvlje i kamenje na godine mraka kako su ih nazivali, na diktaturu, na godine nasilja i neslobode, naravno one „Tuđmanove godine“ koje inače hrvatski narod već sada u nacionalnoj memoriji baštini kao – kao najslavnije u njegovoj povijesti. S punim pravom.

Igor Mirković će uz Motovun na kojemu se ožderavao besramni karikaturalni bivši vrhunski umjetnik, a danas i tada, Kusturicanotorni srpski provokator i hedonist bez socijalne odgovornosti, Nemanja Kusturica, na njegov i Grlićev poziv usprkos svemu i sa svješću o simbolici toga provokatora u izranjavanome hrvatskome narodu, ostati zapamćen i po klasičnom realsocijalističkom petparačkom i agitpropovskom uratku, koji je sjevnuo u hrvatsku javost nekoliko dana nakon legendarnih trećesječanjskih izbora i dolaska na vlast prije svega – Ivice Račana.

Tko može zaboraviti taj sramotni uradak pod nazivom – „Novo, novo, novo vrijeme“?

To je temeljno obilježje Igora Mirkovića.

To je ostavština Mirkovića, što god drugo i prije i poslije uradio, to mu je ključna ulaznica u – umjetnički svijet i status kakav nitko nigdje ne bi financirao, izvan pokušaja destrukcije konkrentoga društva i legalizacije te destrukcije.

E, sad, kad im je pajdaš konačno došao u državne nevolje, upravo zbog bujanja slobode koju su godinama MirkovićIgor Mirković će uz Motovun na kojemu se ožderavao besramni karikaturalni bivši vrhunski umjetnik, a danas i tada, notorni srpski provokator i hedonist bez socijalne odgovornosti, Nemanja Kusturica, na njegov i Grlićev poziv usprkos svemu i sa svješću o simbolici toga provokatora u izranjavanome hrvatskome narodu, ostati zapamćen i po klasičnom realsocijalističkom petparačkom i agitpropovskom uratku, koji je sjevnuo u hrvatsku javost nekoliko dana nakon legendarnih trećesječanjskih izbora i dolaska na vlast prije svega – Ivice Račana. Tko može zaboraviti taj sramotni uradak pod nazivom – „Novo, novo, novo vrijeme“? pokušavali spriječiti, odnosno oktroirati na sve moguće poznate i nepoznate načine u Hrvatskoj, od podmukle propagande, one filmske, do internacionalizacije svojih banalnih umjetničkih ili, bolje rečeno, nadriumjetničkih ostvarenja i petparačkih propagandističkih uradaka po volji i želji scenarista i mentora izvan Hrvatske, kad nužno leti s pozicije glavnoga ključara državnih i nacionalnih novaca – graknuli „hrvatski redatelji“.

Vrište da se ne bi netko usudio dodirnuti njih

Ne štite oni Hribara, jer je socijalna lešina, nego – vrište da se ne bi netko usudio dodirnuti njih. A to je primarna Hribarpouka priče o Hribaru, jer on sam ništa ne vrijedi bez cijele te notorne i opasne strukture.

Ti tipovi se obrušavaju na stav državne revizije da „nisu osigurani pokazatelji na temelju kojih je moguće dati ocjenu mogu li i na koji način odabrani projekti i programi u 2015. na temelju javnih poziva pridonijeti razvoju hrvatske kulture“?

Pa skaču na zadnje noge i vrište: „Državna revizija ovom konstatacijom pridaje sebi pravo estetskih i umjetničkih prosudbi, što je posve izvan prirode i ingerencije takve institucije. Kakve bi to pokazatelje trebalo podastrijeti Državnom uredu za reviziju da bi ono moglo ocijeniti relevantnost spomenutih projekata?“

I, tu smo.

Kakve pokazatelja kažu i pitaju se!?

Pa recimo gledanost njihovih filmova, tematika i vrijednote koje promiču, zatim uspjesi na konkurentskim međunarodnim festivalima, te sve to zajedno u realnom odnosu i realnom okviru prema novcima koje je država uložila u te njihove uratke.

Bi li se smjeli takvim tonom obratiti nekom holivudskum producentu i pitati ga zašto financira ovakav ili onakav film, a pogotovo uvjeravati ga da je njihovo ostvarenje utoliko bolje ukoliko ga manje gledatelja pogleda? To im ni u ludilu ne bi palo na pamet.

Filmovi koji nisu odraz hrvatskog identiteta

Filmovi koje oni promiču i koje štancaju godinama, nitko živ u svijetu neće nigdje i nikada prepoznati kao nositelje Film2FilmoviFilmovi koje oni promiču i koje štancaju godinama, nitko živ u svijetu neće nigdje i nikada prepoznati kao nositelje izvornoga hrvatskoga identiteta, niti je i jedan jedini film, ako isključimo jezik i valjda ambijent, te oznaku u zaglavlju da je iz Hrvatske, odmakao od globalističkih floskula o zabranjenoj ljubavi, u njihovome slučaju Srpkinje i Hrvata, zatim pedera i ne-pedera, zatim opskurnih marginalaca koje se gura u prvi plan nedavne prošlosti, te u konačnici posve nerealne interpretacije suvremenoga hrvatskoga društva, zbilje i vrednota, do urnebesnoga ismijavanja svih tradicionalnih vrednota kojima je smisao i svrha – ismijavanje po sebi. A o temeljnim identitetskim pitanjima da i ne govorimo.izvornoga hrvatskoga identiteta, niti je i jedan jedini film, ako isključimo jezik i valjda ambijent, te oznaku u zaglavlju da je iz Hrvatske, odmakao od globalističkih floskula o zabranjenoj ljubavi, u njihovome slučaju Srpkinje i Hrvata, zatim pedera i ne-pedera, zatim opskurnih marginalaca koje se gura u prvi plan nedavne prošlosti, te u konačnici posve nerealne interpretacije suvremenoga hrvatskoga društva, zbilje i vrednota, do urnebesnoga ismijavanja svih tradicionalnih vrednota kojima je smisao i svrha – ismijavanje po sebi. A o temeljnim identitetskim pitanjima da i ne govorimo.

U tim filmovima nigdje nitko neće prepoznati nešto hrvatsko, jer zabranjenih ljubavi ima svugdje na svijetu gdje god postoje društvene razlike, budala ima svugdje na svijetu, kriminalaca u uniformama ima svugdje na svijetu, blesavih političara također, ali u svim filmskim industrijama svijeta koje financiraju nacionalne države, takve spodobe, takve pojavnosti i takve poruke – zauzimaju marginalna i incidentna mjesta i tek u najširoj strukturi filmskih informacija, dobiju svoj prostor.

Redatelji i Hribar koga brane, upravo su od toga i takvih, pokušali već godinama napraviti tipičan identitetski hrvatski Upitnikfilmski simbol, od margine su pokušali stvoriti maticu, od incidenata – hrvatsko obilježje.

A obilježja su ismijavali gdje su i kako su stigli.

Oni se pitaju – odakle pravo i nadežnost državnoj reviziji na prosudbu estetskih vrijednosti?

Državna revizija ne mora biti redatelj, niti društvo udruženih redatelja da bi imala pravo na zahtjevanje - kriterija. Materijalnih, opipljivih, mjerljivih.

Recimo, na koliko su se festivala u svijetu u službenoj konkurenciji pojavljivali ti tipovi sa svojim filmovima. Sve nagrade koje u Hrvatskoj predstavljaju kao vrhunac međunarodnih priznanja su redom izvan konkurencije, sve redom tek ustanovljene od srodnika u globalističkim i parafestivalskim podskupinama, sve redom imaju ideološka i vrijednosna značenja, a nikako – konkurentska i natjecateljska priznanja i vrijednosti.

Većina tih nagrada je zapravo u svojoj biti ponižavajuća, jer se odnosi isključivo na – hrvatski film. To nije iskaz valjanosti, nego svega prije toga, a najčešće međunarodnog priznanja neke vrste duhovne invalidnosti. Problem je što se to odnosi na – oznaku hrvatsko, a ne na te probisvjete koji u Hrvatskoj s tim glume veličine i preko srodnika u medijima militaristički naganju naciju na – poklon.

Ne smije se provjeravati, postavljati pitanja, jer su oni – estetika

O čemu ti tipovi govore?

Govore o svojoj nedodirljivosti i svetosti, koju se ne smije preispitivati, a pogotovo to ne smije raditi država koja ih u potpunosti financira, bilo to izravno iz proračuna, bilo iz paraproračunskih sredstava HRT-anametnutih opet –državnim zakonima.

I, ne smije se provjeravati, postavljati pitanja, jer su oni – estetika.

Ne znam čija su estetika, ali – hrvatska nisu. Nikada nisu bili, niti imaju temeljne umjetničke potencijale,niti prepoznatljivost, a više je nego jasno ni namjere, jer njihov modus vivendi nikada nije imao estetsku ili umjetničku esenciju, nego isključivo – propagandističku, aktivističku i notorno ideološku, začinjenu s egzistencijalnim krkanlukom.

Ako im smeta da im država mjeri postignuto, neka nađu financijera koji neće tražiti ništa za svoj novac, a bit će sretan ako ga nastave zajebavati i ismijavati. Od kad je Boga isvijeta, umjetnik ne mjeri sam svoj rad, uvijek su za to pozvani oni kojima je poslata umjetnička poruka i informacija. Informacije, koje ta skupina samozvanih milicionara estetike u Hrvatskoj jednostavno nije relevantna niti pozvana ocjenjivati, jer ni jedan jedini pokazatelj izuzev njihovo umreženo međusobno ocjenjivanje, ne pokazuje da to što rade nešto vrijedi.

Marko Ljubić

Uto, 11-08-2020, 23:19:50

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.